Jazz, afrička vuna | Milko Valent

2.

potpuno se vraćam u sobu,
varijantu prašnjave čistoće.
neuređeni užas postiđuje kaos.
može li on zaboraviti
na osobnu higijenu?
kaos se srami jer je zaboravio
svoje izvorno i zdravo
seosko porijeklo.
gradi velike gradove, idiot.
prvi put je istinski u meni
kao virusna upala
civilizacije umora.
prvi put je mojoj sobi.
jer u njoj nema
pravog ljubavnika duše,
intelektualnog nježnog divljaka.
zato u moju sobu
nitko ne smije ući
osim kućnih ljubimaca.
a i oni tek na prstima.
znaju da uvijek radim.
pospremam dušu, pazim na
oštrinu rubova bez sna.
hoću li ikada doista plesati?
hoću li se ikada udati
zbog temeljitog druženja
iz divlje radosti?
ne znam. tužna je paučina.
jadna je strategija pauka.
kafkijanskim ljepilom
spajam oblačiće u stripovima,
lijepe mladiće iz dobrih kuća.
taj njihov sterilni šapat,
dimenzije odjevenog uspjeha,
ta fotokopirna lica zagnjurena
u dvostruko knjigovodstvo…
hoće li me ti klonirani subjekti
trgnuti i prisiliti na dobar uzmak?
i prozore i oči
ostavit ću otvorene.
u mojem životu
plesač se mora dogoditi.
on će se svakako pojaviti.