Jazz, afrička vuna | Milko Valent

4.

uski živci stvoreni su za jazz,
hladno pivo, napisani kaos.
završili smo u pjesmi punoj
limuna, alkohola i olovaka.
noć je disala neuro-neuro.
sezonski lud kao poetski radnik
u podzemlju predložim blud.
tvoj privremeni bijeg pali sudbinu,
nezavisnu zastavu slučaja: afrodizijak.
afrodizijak se mora razvijati
jer ti si fatalna žena,
jedina kršćanska dogma
u koju vjerujem, za koju živim.
ti si vječno evanđelje
radosna vijest u eteru.
ti si neprekidno proljeće
u žutom medijskom zlatu.
jedina stabilna točka kaosa koju
volim zauvijek bez uskogrudne tuge.
pali me uzorak djevojke izbačene iz
raja jer je htjela izazvati ševinu rosu na
čelu tvorca usred nedjelje, neradnog dana.
ti si tvoja i moja glazba. mi smo
sav taj duboki jazz među nama.
nitko ga ne može premostiti,
čak ni naša povremena skretanja
u klasiku novih kuća i kućica
na osami raznovrsnih lica
u kojima stanuje brza dosada.
zaboravi zaborav
jer ja sam jaki idiot,
čovjek od mora i riječi,
rak na tvojim fatalnim plućima.
njima dišeš naše srce:
izazov plime, energiju mjesečine.
kapetani duge plovidbe, svemirske
iznimke, u našem mozgu sastavljaju
priručnik: jazz za vesele očajnike.
mi patimo od stalne promjene
i želje za mirom. to je jazz.
ali jazz se ne može smiriti.
vječno je uključen u gubitak
jer je kolanje glasne krvi.
niti smrt ga ne smiruje.
kosa i nokti dalje rastu,
crvi nastavljaju glazbu