Jazz, afrička vuna | Milko Valent

PJESMA NJEZINOM ANUSU

uvodni jazz u prozi

mala rapsodija u plavom posvećena božici proljeća
polifoni bastard 23, opus 9

atmosfera je sunčana. jutro je. ptičice
veselo komentiraju noć. u tvojim očima
mutni daleki galebovi. cvrkut. proljeće.
vrisak djece iz susjedstva. majke su
nemilosrdne u cijelom gradu. sise
ti se lagano njišu u ritmu pokreta koji
život znače. ležimo na plavoj plahti,
goli i srebrni od znoja. raširila si noge.
filozofi bi rekli raširenost kao takva. to
je slovo V. slovo V znači pobjedu.
dok u mislima razgovaram sa
Cioranom i tehno frikovima, moj kurac
lagano kruži. turistički nehajno istražuje
vlažne latice. tvoja rumena orhideja
zadovoljno i naglas mljacka erektivno meso
života. na plavoj plahti cijelo tvoje tijelo je
bijelo kao najljepši Tadijanovićev stih:
“moja majka bijelo platno tka”. kažem ti u
uho: “volim tvoju orhideju”. ti se smiješ i
veliš jednostavno: “Milko, to nije orhideja, to
je pička.” “oh, sorry“, kažem ja, “volim tvoju
pičku”. ti se opet smiješ pa kažeš “tako je
već bolje” i nastavljaš praviti one krugove
koji vode dritto u svemir, ili spuštaju zvijezde
na žovijalne vrapčiće u našim očima. uskoro
tisuću vrapčića ulijeće u naš dah. ti kažeš:
“super, jebote!” ja odgovaram: “jebote,
super!” ti se smiješ i kažeš: “znaš da Ines i
Jura pa da se jebu nemreju pričat dok se
jebu.” ja kažem: “jebi ga, kad nisu
intelektualci.” zatim te okrećem na trbuh,
vrlo nježno, tako da ne povrijedim
pristojnost jutarnjeg spajanja. sada te
jebem zguza. jutarnji laganini. jebem te
na plavoj plahti i navijam za sunce.
povremeno ga vadim iz pičke. transportiram
sok na tvoj šupak i, kako se kaže, ubitačno
lagano ga razmazujem. tako lagano da to
nije istina. osjećam da imam more u očima.
ti kažeš: “ti si frajer s morem u očima”.
“hvala”, kažem ja. “važno da je tebi udgu i
da nisi bila u sukobu s Titom kao ona
djevojka uz rijeku što korača.” smijemo se
politici i umiremo od užitka. zatim se
sagnem i jezikom crvenim od stida ližem
ti cijelu guzicu, a potom pokušavam
prodrijeti u šupak. ali jezik je preslab za
takvu avanturu. vratim se na tren u pičku.
tu je jezik puno djelotvorniji. osjećam se
kao Indiana Jones. potraga za dijamantima,
i tako to. opet uzimam sok i stavljam ga na
šupak. ti kažeš da ti je lijepo. ja kažem da
je to prirodno, ma što mi inače mislili o tome.
zatim uzimam u lijevu ruku svoj tvrdoglavi
kurac i oprezno počinjem proljetnu
penetraciju tvojeg anusa, ljubavi. anđeli na
vrhu čipa plješću. oni su iz virtualne
stvarnosti, ali kuže povratak prirodi. vrapčići
se smiju. oni misle da se mi zajebavamo.
oni u svojim ptičjim mozgovima ne kuže
da je to za istač. desnom rukom uključim
Radio 101 da čujemo phone-box. ulazim
polako, milimetar po milimetar. čim čujem
da malo stenješ, stanem na toj razini i
čekam proširenje materije i svijesti. usput
ti pričam onaj dugački vic o bazenu i o
najvećoj kurvi iz Venecije. tako lakše
podnosiš novu ljepotu. kad je nakon pola
sata ušao do kraja, mislim, do jaja, lagano
te jebem kao hrvatski intelektualci s
Akademije za umjetnost, znanost i obrt.
istovremeno prstima zafrkavam tvoj hrabri
klitoris. pet puta kažeš da ti je jako lijepo.
kako vrijeme odmiče počinješ šaptati. tiho
šapćeš. spominješ vrapčiće. pričaš sa
pticama kao nekada sveti Franjo.
razumijem te. prvi ti je put pa si malo
religiozna. nakon velikog broja analnih
krugova i neartikuliranih pjesmotvora koji
ih prate, tiho vadim kurac i želim se vratiti
u rodno mjesto. ti vrisneš: “ne, idiote! to nije
higijenski. prvo ga operi.” kažem ti da
pametniji popušta i odlazim u kupaonicu,
operem ga i vratim se u pičku tvoju, ljubavi.
bog se smije s polica na kojima su knjige o
spoznaji. vrativši se u pičku, ponovno sam
onaj stari. sav sretan kažem: “kužim, ti si
djevojka iz fine obitelji. do sada sam jebo
samo sirotice iz radničkih kvartova s rubova
raznih metropola. one nisu marile za
mikrobiološke nijanse.” ti se smiješ i kažeš:
“Milko, pa nije sve u seksu.” ja odgovaram:
“dušo, imaš pravo, nije sve u seksu, seks je
u svemu.” kasnije šetamo ulicama
legendarnog Zagreba i brijemo nostalgiju
jutarnje plave plahte sa puno smeđe boje.
pitam te kako si, a ti odgovaraš: “super!
samo kaj me malo boli šupak. ali nema veze.
danas sam izgubila nevinost i osjećam se
slobodno. vjeruj mi, teško je biti nevin.”
zaključujemo kako je teško biti moderan
i otkrivati staromodne običaje. šetamo.
nebo se pretvara u platinu. nesretna
mladež puši reklame i javno masturbira
očima. daleko je sunce. zatim smo prekinuli.
došle su nove ljubavi. oprao sam plavu
plahtu, ali smeđi tragovi tvojeg govna
još uvijek su izrazito vidljivi. zovem je
plava plahta sa smeđim aplikacijama.
podsjeća me na onu staru pjesmu Tvoja
košulja plava i njene nezaboravne
stihove:

“tvoja košulja plava/nek me sjeti
nek miriše/košulja plava nek umjesto tebe
diše./sad kad te nema/ sada neka uz
mene spava/jedino tvoje što imam/najdraža
košulja plava”.

svijet mi aplaudira, cijeni
moju odlučenost za ljubav u dvoje. u
jednom telefonskom razgovoru rekla si
mi da u ono vrijeme puna tri dana nisi
srala. odgovorio sam ti da je opstipacija u
senzibilnih djevojaka normalna pojava.
ona se pojavljuje iz straha od začeća.
odgovorila si da je teško biti oprezan
kada ti samoća teče u venama, a
prezervativi su ionako paradoksalno
nesigurni. od milijun komada jedan
propušta. da, božice proljeća, plava
plahta budi analnu nostalgiju. njome
danas prekrivam kompjutor prije odlaska
na počinak. sada jebem na drugim
plahtama. toliko sam te volio, ljubavi,
da na toj plavoj plahti više nikoga neću
jebati. njome ću pokrivati Macintosh,
tužne monitore i virtualnu stvarnost. da,
plava plahta, na njoj životna esencija
smrti. da, plava plahta…
“daj, prestani pisati te rapsodije već
jedanput”, kaže mi Marijana iz mojeg
današnjeg filma. kažem joj da prestane
zanovijetati dok stvaram pjesmu za
večerašnji nastup i da radije uključi
playstation, uzme joystick u ruku i zaigra
onu našu igricu od jučer. i bi tako.
sumrak se hvata za naše mlade vjeđe
dok smirujemo disanje ljubavi i televiziju.
Marijana se šeretski smiješi i aludirajući
na današnji nastup kaže da se vratim do
jutra, a ne kao prošli put tek četvrti dan.
kažem joj da sam ja čuđenje u svijetu i da
su moja skretanja u nepoznato čisti
zen-budizam okružen laticama.
vraćam se za kompjutor. sada ću isprintati
ovu rapsodiju i isključiti ga te pokriti plavom
plahtom. analni krugovi zbivaju se na
nebeskoj podlozi užitka. more rado
proizvodi bijelu pjenu i esenciju smrti u
kojoj je toplo. živio život! žalim one koji će
i danas drkati zagledani u krhki desktop. ja
ću i danas voljeti raznobojne plahte bez
virtualne nervoze u rukama. jer daleko je
sunce, vrlo daleko ako si blizak mentalnim
bolestima.