Tihi alati | Milko Valent

BRZI ODLOMCI
(iz radionice s otvorenim prozorima i tihim alatima)

živimo i umiremo u brzim odlomcima.

okomita vijuga nikad se ne udaljava od središta. svaka moć trepti od mirnoće. stvarnost se sastoji od velikih tema. situacija sa svijetom sve je teža. uzalud je pisati poeziju. sve što je uzaludno neophodno je potrebno. bijes i tugu maskiramo šarenim naljepnicama jezika. logo coca-cole je zajednički nazivnik osvježavajuće prečice do smrti, a ipak

živimo u brzim odlomcima koji se ne mogu spojiti čak ni u beskonačnosti. brži smo od krvi starih azijskih hordi koje nisu znale za plač. živimo jedan na jedan. Europa brzo gubi površinu na kojoj su još mogući mali dućani s pjesmama i pričama o ukusnom zelenom čaju. vrijeme patnje počelo je s Gutenbergom, a vrijeme ugodnog užasa s internetom i brzim tijelima na putu do obrade teksta, identiteta i žudnje.

ne mogu vjerovati! govoriš mi o civilizaciji nejedenja mesa i održivog suosjećanja, a vlastitu majku ostavila si da sama umre u betonskoj sobici u centru grada s komadom stare umirovljeničke govedine na tanjuru! tko će nju umiruću držati za ruku dok ti uzvikuješ svoju svakodnevnu sebičnu mantru: ”klupica plus park jednako erotika”? daj mi samo jedan jedini razlog da te zauvijek ne istjeram iz radionice pa ću opet u tvojem tijelu otvarati nove tvornice meda i mlijeka.

iako mi se gadiš, donio sam ti toplo hrskavo pecivo prije tvog odlaska. znaš, tako si jadna u ovom trenutku moje slabosti i sažaljenja. na margarin mažeš iznenadne suze. jedeš pecivo i margarin sa sebičnim suzama bez imalo tuge za tvoju umiruću majku i bez traga osjećaja za nekog drugog. zar ne vidiš dolje na trgu da najdeblji prodavač novina na svijetu s visokim tlakom izvikuje nove nesreće?! stvarno si odvratna.

pusti me da ostanem još malo. htjela bih s tobom još jednom prije nego odem zajednički upravljati daljinskim upravljačem. u redu, pristajem, to mi se uvijek sviđalo raditi s tobom. moja dobrota podsjeća me na Caritas. gledamo televiziju. na jednom programu klizi savršena linija klanja o kojoj sanja svaki uspješni vojskovođa. u kružnom toku linije klanja pilići umiru strpljivo, a mi jedemo neukusni avokado koji beru mali robovi, djeca bez djetinjstva.

tvoj posljednji pokušaj zavođenja je uspješan. emitiraš jaku luč, sentimentalni miris spilja, svi se zidovi ljušte mokri od emocija. nudiš vlažni piercing besramno kao primitivno pleme pračovjeka iz Hrvatskog zagorja. istodobno šapćeš prozirnu poslovicu sa suvremenog žutog kioska: ”Svaki je čovjek otok s pupkom, a svaki pupak je čovjek s blagom.” gadiš mi se, dok uživam u tebi.

oproštajna kava i lagana konverzacija. tvoj posljednji pokušaj podvale. reci mi, postoji li na svijetu iskreno suosjećanje pjesnika? postoji, o zlobnice. evo primjera. nakon što je Lorca objavio stih ”nikad neću stići u Córdobu”, u osamdeset godina preko tri tisuće pjesnika prepisalo je taj isti stih, samo što je umjesto Córdobe stavilo neki drugi grad. zar to nije dirljivo suosjećanje s nasmrt bolesnim lirskim subjektom koji nikad neće stići u veliki grad? a zašto nijedan od tih pjesnika nije stavio ime nekog sela? zbog toga što ime sela ne zvuči dobro u maloj pjesmi. a zašto pjesnici ne navode nigdje taj stih kao citat iz Lorcine pjesme, pa nisu svi ljudi čitali tu pjesmu?! zbog nedostatka imaginacije. no ipak su izrazili suosjećanje. shvati, nemoćni ljudi ne mogu se naprezati. Bukowski je to izrazio ovako: ”Igra još uvijek pripada slabićima.”

a sad idi i ne vraćaj se više u ovoj inkarnaciji, rekoh još šire otvarajući prozore u apsolutno, prozore visoke rezolucije. dok slušam zadnji put zvukove tvojih zauvijek odlazećih potpetica, gledam na trgu lijepe ljude. to su slatkiši za oči, dolaze iz noći s malo estradne paučine na mozgu. sada znam: okomita vijuga ne želi se sagnuti i ubrati bingo s tuđih usana. sada znam: nikada neću zatvoriti prozore, nikada neću zatvoriti radionicu, nikada neću stići u neko drugo mjesto i piti srebro umirućih. dok sam živ, vozit ću svoj auto.

živimo i umiremo u brzim odlomcima.