Tihi alati | Milko Valent

NEGATIVNI CVJETOVI, IZLET

radim na početku novoga svijeta
u zelenom getu iznad grada
tih od bistrine divim se prašini
neopterećena pitanjima ona prekriva sve

kad se umorim od radosti
popravim šminku i siđem u grad
da se izbliza nagledam negacije
na svakom uglu mali pakao arhitekture
ganut pitam prašinu
koliko ljudi zapravo zna za albatrosa
za ideal iz mladosti poezije i zrakoplova
turistički vodič pokazuje mi umorne ikone
znamenite estradne gljivice
i znojne suvenire zaustavljenih nomada
umjesto leta nudi mi čaplje
mrtve ptice tvrdih barbara

sva ta poražena lica biologije
negativni cvjetovi zatrpani smećem
pogledaj te zapuštene psihe
izgledaju kao rabljeni komadi namještaja
s malo zgrušanog djetinjstva
u studentskim i poslovnim torbama

piju kavu i lutaju ulicama, povremeno
pogledaju u nebo i misle kako preživjeti do smrti
ne slute da je nebo bezbožni beskrajni ukras
ravnodušno prema nastajanju i nestajanju

bi li pomoglo tetoviranje plavih stihova
na njihova čela bez napretka?

umorni stoje na beznadnim stajalištima
u bedrima sanjaju ponavljanje najljepšeg ljetovanja
čekaju vozila da ih odvezu u kućnu sapunicu
koliko nesreće u prostoru samo jednog dana!

otpustim turističkog vodiča
i vraćam se u geto
obojim ga svakodnevnom zelenom bojom
za kojom čeznu profiteri, fikusi i titule
bijeli i crveni hibiskus zalijepim za strop
kao znakove pomoćne ljepote
na kori velikog mozga
palim okomitu vijugu i tihe alate
i tako prolazi početak svijeta

danas ću opet listati bistrinu
visokim bijelim štapićem
moj zeleni geto je moja vijuga
stoji okomito okružena očajem

negativni cvjetovi pate od nesanice
u podrumu s krumpirima
puštaju nejestive klice
ohole uskličnike zapuštenog intelekta
za vrijeme pretvaranja u prašinu