Tihi alati | Milko Valent

ZVAO SAM TE INDIGO
(dnevni san na putu do 9. kata hotela)

 

sve je manje lirike

smetlari u higijenskim patrolama
pamte prozne mirise o kojima ne znaju
napisati stih.
na obroncima gradskog smeća
zvao sam te indigo

ako nestane struje
hoće li i dalje drhtati svjetlost?
hoće, jer dnevni snovi ne zastarijevaju
sve dok se sanjar ne pretvori
u misu zadušnicu.
na obroncima gradskog smeća
zvao sam te indigo

moderan, sve moderniji
tvrd i nehajan od iskusne mladosti
priznajem
u pustom ravnodušnom srcu
u kojem i smrznuto vrijeme čeka kraj
magnolije sve brže cvjetaju

na domjenku u ambasadi
proljeće bukti od zelenog interesa.
okružen hladnim večernjim toaletama
gledam u svoj pjenušac i mislim

ljepota nije mrtva
indigo nije zaboravljen
nema okrutnog mjeseca
brak nije prirodan
medij nije poruka
a pisoar je točka kulture
nad kojom se prelama svjetlost,
rasprskavaju kristali otpadnih voda
i vrtoglava zrna misli.
na obroncima gradskog smeća
zvao sam te indigo
jer si na podlozi smrti ostavljala
neizbrisive kopije svjetla

ljuljam čašu s pjenušcem
gledam komešanje skupocjenog tekstila
slušam kockarske rečenice uspjeha
ambasada svijetli i mijenja sudbine.
daleko sam dogurao.
gledam i tebe, indigo.
tvoji modri pogledi uljepšavaju
njegovano krdo, lažnu eleganciju starog blata
u kojem je zavičaj na razini prvog krika.
na obroncima smeća
zvao sam te indigo

otpijem iz čaše gutljaj šampanjca.
ideja da bih i ja trebao lobirati za svoju stvar
gubi se u gađenju, u nagloj mučnini.
povraćam u čašu nekoliko kapi kiseline
koja bi mogla uništiti i tri ovakve civilizacije
i vjeru i životinjsku farmu i sve

odustajem od lobiranja i mislim

mogu li u suvremenoj pjesmi spomenuti
svoju stvarnu majku, a da me odmah ne
optuže za poetsku nekorektnost
ili patetiku ili za incest i plahe sokove
u mojoj ruci s pjenušcem?

pijem bijelu kavu i gledam prema
zoološkom vrtu. škola je u osam.
otac je već na poslu u tvornici papira.
ne sluteći ništa proizvodi gusta zrnca bijelog
medija po kojem će kapati moja noć, moja sudbina…
majka veselo maršira po kući
snažna kao krijesnica, osvjetljava svaki
trun prašine u našem malom carstvu.
iz džepa na kariranoj košulji
vadi popis vrtoglavih zrna koje treba
nabaviti u svijetu dućana s tihom glazbom.
nestašno se smije i kaže
ja sam ozbiljna domaćica
majka strogo kontroliranog dječjeg šećera
i dok sam ja živa ti nećeš odlutati u radikale
.
ubrzo zatim majka je umrla
i ja sam postao slobodan.
na obroncima gradskog smeća
zvao sam te indigo

hoće li svjetlost ikada obnoviti
te slike topline u dalekoj budućnosti?
hoće li zadrhtati ravnodušno srce
neposredno prije odlaska u raj,
prije odlaska u kućicu mrtvog svemira?

domjenak napreduje
uzvanici s mukom održavaju glamur
prodorni potomci prvobitnih poljodjelaca piju pjenušac,
vladaju strujom ljudima milostinjom…
njihove usne mreškaju crnu psihu, pobjedu
i crvene matrice uspjeha.
uljudno mi upućuju pustinjske pozdrave
(daleko sam dogurao, majko!)
a ja mislim o proznom pjesničkom otpadu
koji svjetluca na sabljama epske horde.
odlažem čašu s pjenušcem i kiselinom
na hodajući pladanj ambasade
i odlazim u toalet gdje se još mogu naći
paradoksalni tragovi lirike.
na obroncima gradskog smeća
zvao sam te indigo

nad pisoarom iznad vlastitog mlaza
zapanjen bojama gledam dugu
ispod koje nikada neću protrčati.
dolazi indigo odjevena u hladnu večernju haljinu.
ona je veleposlanica zemlje u kojoj tundra
neprekidno plače nad vlasima poniženih žena.
indigo na svijetloj plohi mobitela tipka riječ ”šofer”.
portir se diskretno klanja, vozilo bešumno klizi
bježimo s domjenka u noć

u automobilu slušam indigo, slušam naše
zadnje riječi prije duge šutnje od nekoliko
spojenih blagdana

znaš li da se hladna večernja haljina
jednim potezom ruke može iskidati u
tisuću komada južnih noći?
osjećaš li da ispod crnih ledenih
haljina dišu guste tople rijeke?
hoćeš li mi i danas poderati haljinu?
želiš li sa mnom i danas dočekati zoru
na brdu pokraj gradske spalionice?

želim.

evo zore, evo vatre,
evo toplih gustih rijeka!
na obroncima gradskog smeća
pokraj spalionice
zovem te indigo, indigo, indigo…

dok tundra brzo kopni
na njezinoj poderanoj večernjoj haljini
poklanjam joj tradiciju tijela i osobni talent.
darujem joj vrtoglava zrna roditelja

to je sve što imam

zvao sam je indigo

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.