Posudi mi smajl | Nora Verde

POSUDI MI SMAJL

 

Dođe tako čovjek s vožnje tramvajem i poželi sjesti i pisati… Polustrgano stanje nije baš zahvalno, ono, ne znam da l’ bih prije jela, tuširala se, čitala, masturbirala, motala joint, esemesala. Kao da mi je svejedno, pa se premišljam, tražim znakove. Neodlučnost i beskrajno vaganjeeee. Ma da, utonula sam u san. Sanjam da mi Brian Molko donosi jorkširski puding u krevet, nakloni se, objesi gitaru oko ramena i zapraši nešto lagano, sjetno, berićetno…

Pa sam negdje na pješčanoj plaži, sjeverno od Lisabona, gledam ocean i tražim curku koju sam tu negdje izgubila. Željna sam je. Na trenutke ne znam je li to san, java, fucking reality show kakve daju na teveu… Ona se pojavi, ja se trudim i pričam nešto da je osvojim, zadržim, da mi opet ne klizne u neki tuđi kadar. Radim sve što sam radila dok smo se poznavale prije nego što je otputovala i ostavila me samu početkom jednog zagrebačkog proljeća…

…koje je mirisalo na tugu što je puštam da ode i radost što su nam se putevi ukrstili. A mogli smo zauvijek chillati po samotnim zagrebačkim bircevima i ne sresti se nikada, pa ni za šankom.. Nju ja čekam, u sebi stišavam bure… U bistra velegradska podneva na ulici me u lice zapljusne njen smijeh. Svaku srećicu dana podijelim s njom. I nastavljam se smješkati, sa sluškama na ušima, mora da izgledam freaky, priznajem.

Mogla bi mi posuditi smajl, neki čisto da imam ak’ ono baš zagusti. Brijem da mi dobro stoji i da ću ga nositi časno i s punom odgovornošću.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.