Abeceda nestajanja | Robert Vrbnjak

* * *

 

S nepotpunom dokumentacijom pod miškom i džepova punih optimizma bez pokrića nalijećeš na Žorža. Od svih ljudi na svijetu, baš na Žorža! O, kako je sretan, što te vidi! U žurbi je, vraća se u Austriju, ali sretan je kao nacija poslije oslobađajuće presude hrvatskim generalima. Stalno na tebe misli, kaže, tim svojim naglaskom, mucavim i štucavim. Čitaš ga kao otvorenu knjigu, još ga nije prošlo, još je zaljubljen, na neki svoj način, sramežljiv, platonski, još je zaljubljen u tebe. Dežmekasti, ostarjeli gay.

Hoće te voditi na pizzu, jer nisi ništa jeo.

– Kakvu pizzu voliš?

Pokušavaš mu objasniti, ne voliš pizzu, samo redove i čekanje voliš, ali ne razumije. On živi u ozbiljnoj zemlji sređene administracije, kako bi te i mogao razumjeti? Nisi gladan, naručuješ pelinkovac.

Nije zadovoljan.

– Moraš jesti. Omršavjet ćeš – kaže.

Čudan je taj naš Žorž, nije loš, ali je čudan. I nema u ovoj knjizi fascikla ni ladice u koju bi ga se moglo ugurati. Zaljubljen je u tebe, o da, to je tako jasno. Njegov pogled, nesiguran i pažljiv do iritacije, sve otkriva. Žorž je pravi stručnjak u prikrivenom gledanju. Koristi taj svoj specijalni, vratolomni kut proučavanja i neuobičajene perspektive promatranja, uspijevajući tako cijelo vrijeme piljiti u tebe bez da te ijednom pogleda. Ili barem ono – bez da te izravno pogleda. Fokusira ti cipele ili kruži pogledom po stropu dekoriranom ribarskom mrežom i kao uzgred primjećuje: – Imaš duge trepavice – dodajući nešto nevezano, stidljivo nešto o tome kako voli mreže, jako ih voli i sigurno bi, da nije hotelijer, bio ribar ili možda mornar. Mreže su fine, o jesu, taj njihov oblik, ima u njima neke poetičnosti, gotovo senzualnosti, svega u njima ima i svačega se nađe. Najradije bi i tebe ulovio jednom. Voli ih, voli skoro kao tvoje oči, ali to ne spominje. Šuti, no njegov pogled ne miruje, vrluda od stropa do ogledala iza šanka, traži putove i skrivene prečice koje vode između tvojih očiju, mreže i čvrstog dupeta mlađahnog konobarčića što vam donosi piće.

Onda počinje pričati o tom hotelu kojeg vodi u Tirolu. Kako imaju sve manje posla, kriza je i njih dohvatila. Kriza brale. Mogao bi ti srediti radnu dozvolu. To je zanimljiv posao, rad s ljudima i tako.

– Bi li volio raditi u hotelu? – pita.

Ne odgovaraš. Šutiš. Nadaš se da će barem taj dio shvatiti.

Zvoni mu mobitel.

Ja, bestätigen Sie… Natürlich komme ich… [1]

– Obaveze – osmjehuje se, pogleda upletena u mrežu.

Nesretnik, sve ga muči. Hotelsko poslovanje, tvoja emocionalna hladnoća, smisao života… Das Leben ist schön. [2] I Vaso ga muči! Ne skriva suzu dok priča o Vasi, o tome kako ga je sreo jutros. Vaso je njegov ujak, bivši glumac, negativac iz ex Yu koprodukcija, koji stanuje u potkrovlju vile uz Lungomare i nije svoj otkad mu je žena umrla. Otkad mu je žena umrla? Koliko te sjećanje služi, Vaso nikad ni nije bio svoj. Ti ga barem znaš, bio si podstanar kod starog čudaka. Tamo si i upoznao Žorža, skrivao se od njega po Vasinoj stančini od stotinu kvadrata. Glumac sad živi sam i po cijele dane loče. Kaže, već u devet kada ga je sreo, bio je pijan. I rekao mu da će se večeras objesiti. Nema više odgađanja, dosta je odgađao. Ima još par sati da poplaća račune, sredi neke sitnice, a uvečer se vješa. U osam, poslije Dnevnika, jer Dnevnik nikad ne propušta. Tako mu je rekao i sad ne zna je li mislio ozbiljno.

– Što misliš, je li moguće da se Vaso objesi? – pita.

Zanimljivo pitanje. Najradije bi vrisnuo, ali ne mičeš masku hladne nezainteresiranosti. Kažeš: – Ma to se on samo tako prijeti! – ali znaš, ako je stari tako rekao, onda nema sumnje. Sjećaš se, više ti je puta pokazivao jednu gredu, svoju najdražu gredu, tako ju je zvao, udarao po njoj svojom okupatorskom ručetinom i govorio: Sinko, na njoj ću ja odigrati svoj posljednji čin. Sa štrikom oko vrata! Pita bi li trebalo nekog obavijestiti što Vaso sprema? Policiju, službu psihološke pomoći?

– Obavijestiti? Ma jok! Nema potrebe! – odmahuješ.

Predlaže da večeras prije Dnevnika odeš malo popričati s njim, jer Vaso te uvijek hvalio i govorio da si ti momak na mjestu.

A sad stvarno mora ići. Nazvat će te. Vadi iz novčanika sto eura.

– Uzmi, to je za tebe. To je da malo pripaziš na Vasu.

Udaljava se, maše šarenom maramicom, više ga nije moguće razlikovati od skupine izraelskih turista, a tebi u glavi, iz drskog jaja pohlepe upravo se izlegao plan.

Odlaziš do sobe. Izvrćeš sadržaj torbe, kopaš, sjećaš se, imao si ih, moraju biti ovdje. Aha evo, to je taj svežanj i u njemu duplikat ključ Vasina stana. Nisi neki pretjerano temeljit ni organiziran čovjek, ali u svom podstanarskom stažu od jednog pravila ne odustaješ – uvijek napraviš duplikat ključa stana u kojem boraviš! Na odlasku original vratiš vlasniku, a duplikat fino zadržiš. Zlu ne trebalo ili kao što je tvoj stari znao reći: Jer nikad ne znaš, kad će ti što u životu dobro doći! Uvijek spreman, takav je bio tvoj stari. Nikad tom istom životu ne dozvolivši da ga ulovi nespremna. Sjećaš se, posljednje što ti je rekao, tamo, u bolnici, sakrivajući osobnu i vozačku ispod jastuka i u paničnom strahu od policajaca koji mu ni u snovima nisu dali mira bilo je: Sine, nikad ne znaš gdje te ta govna čekaju. Zato, bolje biti spreman nego jeban!

Tako je rekao i već sljedeće noći umro. U snu!

Nisi kao tvoj stari, nisi toliki ziheraš, misliš gledajući ključ. Ipak, ovo si dobro smislio, plan ne može iznevjeriti. Večeras ćeš otići kod Vase, ali ne s namjerom da ga pokušaš odvratiti od njegove samoubilačke nakane i ne prije Dnevnika, već poslije, u vrijeme u koje će te on već dočekati obješen o svoju najdražu gredu. Znaš gdje drži novac – u ladici pokraj televizora – a stan je prepun zanimljivih stvarčica. Uzet ćeš sitnicu, dvije, izaći, ponašati se kao da si tek stigao, pozvoniti, alarmirati susjede, reći da si došao vidjeti je li Vaso dobro, a sad ti ne otvara. Jasno, spomenuti ćeš i Žorža, konačno, on te poslao. Kako ni njima neće otvoriti, provaliti će i pronaći glumca obješenog.

Savršen plan. Golica te u svojoj jednostavnosti, uzbuđuje. Razrađuješ pojedinosti, grlo ti se suši, bilo ubrzava. Puniš kadu vodom, zamišljaš onu službenicu Općinskog suda kako skida bluzu. Zamišljaš te dinje bez grudnjaka kako se razlijevaju kao puding, tako krupne. Vani sijevaju munje. I u tebi sijevaju dok zatvaraš oči. Brišeš se prekratkim ručnikom, liježeš na krevet, pušiš cigaretu za cigaretom, čekaš da se smrači.

Izlaziš.

Hodaš prema pristaništu, skrećeš. Nigdje nikoga osim zaljubljenog para srednjoškolaca, što se zalijepljeni ispod kišobrana, ljubakaju u parku.

Nestrpljiv si. Daj se smiri! Pričekaj! Barem si u čekanju ekspert. Koliko je sati? Nisi se sjetio ni televizor upaliti da vidiš je li Dnevnik prošao. Kad je uopće Dnevnik?

Pališ cigaretu. Stojiš naslonjen pokraj zida s kojeg se odlijepio nekakav šareni plakat. Žuta svjetlost kaplje s lampe što visi na vrhu iskrivljenog drvenog stupa i ti razaznaješ slova: Biser Izidor, izložba Politička svrdla. Kakvo je to ime? Biser. Jebeš ime! Ne zanima te slikarstvo. Jedine slike koje te zanimaju su one koje se može ukrasti. Radije nego slikar bi bio pjesnik. Pjesme voliš, posebno narodnjake. Čak ti ponekad bude žao što nisi pjesnik. Napisao bi pjesmu o gazdi Francu, ali ne ovom iz toplica, već o pravom Franzu Josephu, caru i kralju Franji Josipu koji te ovih dana, otkako si u novinama čitao o njegovom životu, naprosto opsjeda, ne izlazi ti iz glave. Zamišljaš ga kako je nekoć ovuda, u društvu grofova i baruna, šetao Lungomarem, promatrao valove i crpio inspiraciju za svoje slavne govore o jednakosti svih naroda unutar Carstva, napisao bi pjesmu o pismima koja je pisao svojoj Elizabeti Bavarskoj, dragoj Sisi, dugim pismima koja joj je slao tamo, na Krf, a na koja mu je ona, tako rijetko odgovarala. Napisao bi pjesmu, jedini je problem što ne znaš kako, ti ne pišeš stihove, ti nisi pjesnik. Nisi tako produhovljen. Tek si nezaposleni građevinski radnik, pridošlica, lopov koje planira obješenom glumcu ukrasti životnu ušteđevinu.

Ali to je tako, C’est la vie.

Bacaš opušak, krećeš dalje.

Evo, to je ta kuća. Utonula u magluštinu i sakrivena živicom prorijeđene lovor-višnje djeluje sablasno. Ništa se nije izmijenilo, sve je isto kao u vrijeme dok si stanovao u njoj. Hrđava vrata i kameni zid, do pola urušen. Iza poluosvijetljenih prozora stana na drugom katu, obitelj je mrzovoljnih starih gunđala, ali zbog njih se ne moraš zabrinjavati, oni nit’ vide nit’ čuju. Jedino što ti može poremetiti plan je susjedina pudlica, neurotično malo stvorenje koje laje na svaki šum. Zato budi tih, budi neprimjetan. Prilaziš šljunčanom stazom. Hladne mramorne stepenice, kovana ograda, austrougarski šarm. Uspinješ se stubištem, tiho, još tiše, na vrhovima prstiju dolaziš do vrata Vasina vrata. Zvoniš, jednom, kratko. Čekaš. Ništa se ne događa. Ruka ti drhti dok pokušavaš utaknuti ključ u bravu. Nije je valjda promijenio? Stari škrtac, dobro je, nije. Polako otvaraš vrata i ulaziš. Polumrak se odljepljuje s vlažnih zidova, prostire podom, škripi ispod tvojih koraka. Jebote, kako ovo misliš izvesti, tek sad te preplavljuje strah. Stvarno si lud! Da si barem baterijsku svjetiljku ponio, ali čak ni to. A svjetlo ne smiješ upaliti, mogao bi te netko vidjeti iz lučice. Stojiš i čekaš da ti se oči priviknu. Je li mrtav? Je li se već objesio? Kakva jeza, brale. Ti i mrtvac na par metara udaljenosti. Viđao si već leševe, ali nema u tome neke romantike. Najradije bi se okrenuo i pobjegao, no tvoji koraci nisu ptice kukavice, sami te odvlače u smjeru sobe. Razaznaješ konture. Trosjed, slika na zidu. Klimava svjetlost što dopire kroz prozor tek neznatno pomaže. S nelagodom dižeš pogled. Ali gdje je Vaso? Gdje je?! Nema ga na mjestu na kojem si ga očekivao ugledati, ne visi on, ali je s najdraže grede obješeno nešto što podsjeća na uže s omčom na kraju, a i stolica je tu. Pozornica je, čini se, spremna, još jedino glavni glumac nedostaje!

Budalo! Budalo nestrpljiva! Došao si prerano!

I što sad? Otići ili ostati? Opet to nesretno pitanje!

Ali vremena za razmišljanje nemaš, jer ulazna se vrata otvaraju. To je Vaso! Vratio se! Čuješ korake i podrigivanje, čuješ kako psuje teturajući hodnikom.

Sakrij se! Brzo! Ali kamo? U zidni ormar! Masivan stari ormar u kutu sobe dovoljno je prostran. Uvlačiš se unutra i viriš kroz uski prorez pri vrhu dvokrilnih vrata.

Vaso pali svjetlo i ulazi. Uspuhao se kao vepar, naginje iz boce, samo mu još mitraljez i šljem nedostaju pa da sve bude kao u dobrim starim ex Yu koprodukcijama. Uzima daljinski i sjeda. Svjetlost iskače iz ekrana, izvija se u ritmu reklama, omča mu treperi ponad glave. Ti nepomično stojiš priljubljen uz kapute, a predstava počinje.

Svud oko tebe gaće, zakrpane čarape i iznošeni kaputi. Miris naftalina draška ti nosnice, osjećaš se kao partizanski diverzant, kao Boško Buha dok se prikrada neprijateljskom bunkeru.

– Dobra večer – kaže voditelj i nastavlja: – Poskupljenje grijanja… nezaposlenost raste, oporavak se ne nazire… traže šest plaća… štete od poplava… deložacija… odrezao punici glavu…

Kako može biti dobra, uz ovakve vijesti? Nije ni čudo da se planira objesiti. I ti bi kad bi ovako nešto slušao svaki dan. Ali opet, kako biti siguran da to doista i namjerava? Samo da se na kraju sve opet ne pretvori u nategnut, morbidan igrokaz kazališta sjena, u čijoj je glavnoj ulozi pijana stara budala i ti, kao svjedok njegovih premišljanja – jedini gledatelj u predstavi u kojoj se, kao uostalom u svim predstavama života i smrti, sve svodi na nemoćno iščekivanje.

Vaso, tako glomazan i podbuo, dirnut cjelokupnom situacijom u državi, iznenada ustaje i teturajući prilazi televizoru, pokušava poljubiti Vesnu Pusić koja se trudi uvjeriti javnost u to kako vladajuća koalicija nije u krizi.

– Sve vas volim! I HDZ i SDP!uzvikuje prepun ljubavi za sve političke opcije. – I lijeve i desne!

Klati se usred sobe pogledavajući prema ormaru. Smrznuo si se, nije valjda vidio odraz tvog lica koje netremice pilji u njega? Uostalom i da jest, što bi to promijenilo? Ako je ovo predstava, ti gledatelj, a on glumac, onda je sve u redu jer glumac, kakav-takav, pa bilo i trećerazredni, ne postoji bez publike.

Opet sjeda pogleda prikovana uz ekran, a minute se razvlače kao špageti, kao grafikoni Mislava Bage.

– Od vijesti iz svijeta izdvajamo…osmjehuje se voditelj i slijede prizori obračuna policije i prosvjednika, nasilja, američkog uplitanja u krhki mir na Bliskom istoku, NATO licemjerja, nemoralnih političara i ostalih svjetskih i domaćih sranja i gluposti.

Nije ti lako. Prdnuo si, gušiš se, nemaš zraka, još ćeš se izvrnuti, udaviti u vražjem ormaru. Nos ti curi, misli urlaju, cijela ti glava odzvanja. Primjećuje li se to izvana? Onda se primire, shvate valjda da vikanjem neće mnogo postići, pa stanu šaputati, umiljavaju se, dišu ti za vrat i odjednom uviđaš: Jebem mu sunce, ma život je lijep! Usprkos ovakvim vijestima je lijep. Dolazi ti da izađeš, zagrliš ga i povikneš: Šta ima Vaso!? Ajde, mani se tog užeta, život je lijep! Radije nam natoči te rakiještine!

Ali nećeš, jer da si tako nešto namjeravao ne bi se sad tu, među prljavim gaćama i iznošenim potkošuljama sakrivao kao zadnja pizda. čekajući da se starac objesi.

A onda odjednom začuješ taj glas u glavi!

– Čuješ li me podaniče, tebi se obraćam!?

– Molim? – prestrašeno šapućeš. – Tko si dovraga sad ti?

– Ja sam crv savjesti u tvojoj glavi! – grmi glas.

– Ne vjerujem ti!

– Ja sam duh Franje Josipa, austrijskog cara i ugarsko-hrvatskog i češkog kralja, ja sam onaj koji će ti ponuditi izbor!

– Sereš! Kakav izbor? O čemu pričaš?

– O izboru da odabereš drukčiji završetak!

– Nema drukčijeg završetka. Sam je odabrao umrijeti. To je njegov izbor – kažeš jedva dišući.

– Da, ali i ti si sudionik u ovom igrokazu. Misliš da možeš tek tako reći: To se mene ne tiče!? Da je to tako jednostavno? E pa nije! Jer druškane moj, nema tog ormara u koji se možeš sakriti, a da te savjest ne pronađe. Trgni se! Reci, iz kojeg bi razloga ova priča morala završiti tako crno? Kao da dosad već nije bila dovoljno crna? Zar je sve u životu tako beznadno?

– Previše moraliziraš! Ideš mi na živce!

– I ti meni! Cijelo vrijeme samo nešto čekaš. Cijela ova priča zaudara po čekanju. Pa i ovo u ormaru, što je drugo nego podlo iščekivanje? Gadiš mi se, podsjećaš na strvinara! Hajde, ponudit ću ti dva završetka, pa ti odaberi. U prvom ćeš samo tako stajati i pustiti ga da se ubije. Misliti: Kako će se ovako pijan popeti na stolicu? Gledati kako pokušava, biti spreman pomoći mu ne bi li se što brže objesio. I biti zadovoljan kad se popne, kad napokon ulovi ravnotežu i kao ekvilibrist u svom posljednjem nastupu, uspije staviti uže oko vrata. Gledati kako stoji u toj završnoj pozi, šah-matu života, poziciji u kojoj mu preostaje još samo jedan potez, odlučujući trzaj i stolica se već izmiče, ruke lete prema vratu, tijelo se mahnito klati, a ti gledaš, ne mičeš se, samo moliš boga da uže izdrži jer nije to šala, Vaso ipak ima koju kilu. Jesi li šokiran prizorom? Nisi uopće. Samo se pitaš je li to sad to? Je li napokon kraj? Smiješ li sad konačno izaći i ukrasti što se može? To je prva mogućnost, prvi odabir. Ali postoji i drugi, onaj u kojem nisi vođen pohlepom. U njemu, ti, čovjek iz naftalina, napuštaš svoju ulogu pasivna promatrača, kao Deus ex machina izlaziš iz ormara, sudjeluješ u raspletu radnje, mijenjaš slijed događaja u korist života, činiš kraj ove priče bar donekle podnošljivijim. Prilaziš mu i pitaš: Šta ima Vaso!? Ajde, mani se tog užeta, život je lijep! Radije nam natoči te rakiještine! Eto, izbor uvijek postoji. Izbor. Jasno, pod uvjetom da se uspiješ sjetiti gdje si ostavio daljinski. I to je sve. Mijenjaj program, ali pazi da te od silnih opcija i beskrajnih mogućnosti ne zaboli glava – glas u tebi i dalje odjekuje, ali ti ga više ne čuješ.

Uspijevaš se oduprijeti još trenutak, a onda zbog pomanjkanja kisika gubiš svijest i ispadaš iz ormara točno pred noge zabezeknutom Vasi.

 

[1] Da, potvrdite… Naravno da dolazim…

[2] Život je lijep.