Abeceda nestajanja | Robert Vrbnjak

ČEKAM. POVOLJNO.

Vino, pivo, pelin. Konobar, klinka koja bi, pa ne bi i ti, anonimus, pao na psiho-testu. Posljednjih deset kuna, prazna čaša i vječita dvojba: otići ili ostati?

Odlaziš.

Poslije, u sobi koju smiješ koristiti dok se gazda Franc ne vrati iz toplica gdje se trenutno rehabilitira jer si je u lovu na prepelice slučajno propucao nogu – film Život je lijep.

Mijenjaš program. Opet. Mijenjaš. Kao da ti se radi o životu, kao da ta opsesivna radnja predstavlja doslovno još jedinu opciju koja ti se nudi u ovom svijetu beskrajnih mogućnosti. Ali tješiš se, jer nekakav izbor ipak imaš. Ma što bi ti htio? Imaš slobodu. Slobodan si promijeniti program! Samo, nije se lako nositi s tolikom slobodom. Nije, ali ako ništa, barem imaš osjećaj da vladaš situacijom.

Spavaš pred televizorom s daljinskim u ruci, vrtiš snove kao programe i sanjaš neku uvrnutu, akcionu verziju filma u kojoj umjesto Roberta Benignija glavnu ulogu igra Jean Claude Van Damme.

Kakav film!

Ujutro se budiš slomljen, gutaš aspirin i izlaziš na neispavanu i raskopanu opatijsku ulicu, koja ti se ne raduje kao uostalom, ni ti njoj.

Kiši, a kišobran nemaš. Poslužuješ se jednim ženskim, ostavljenim ispred ulaza u dućan.

Hodaš, zaobilaziš rupe i lokvice prikradajući se sivoj, bezličnoj zgradi Mirovinskog osiguranja. Krećeš u ono što gazda Franc zove: lov na dokumente.

Tvoji su koraci nečujni poput koraka lovca, ali tvoj hod odaje nervozu, nesigurnost čovjeka koji ide samo uzeti par potvrda, ali sluti da to neće biti bezbolna, a ni laka zadaća.

Uspinješ se stubištem praćen jatom birokratskih moljaca, prolaziš hodnicima omamljen mirisom dotrajalih parketa i arhiviranih fascikala.

Drugi kat, kancelarija broj trinaest.

Tvoj sretan broj!

Ili možda ipak ne, jer nisi ni otvorio vrata a već te je napao red kapitalac! I to kakav?! Deset-metarski! Proteže se od šaltera pa do kraja čekaonice. Kao ona zmijurina iz Anakonde!

Šokiran pokušavaš uteći, ali red je brži – razjapljuje čeljust, uvlači te u sebe i samo si broj s papirića, nula si na kvadrat.

Što bi gazda Franc učinio u tvojoj situaciji? Zamolio svetog Huberta, zaštitnika lovaca za pomoć? Pripucao iz sačmarice? Ti stojiš prepušten sudbini. I opet ta dvojba: otići ili ostati? Pitanje izbora, pitanje smisla, središnje pitanje ove glupave priče. Ostati ili nestati? Pruža li se i ovdje mogućnost izbora ili to važi samo za TV programe? Želiš li ili ne želiš te dokumente? Želiš. Pa čekaj onda! Kako ostali tako i ti!

Masiraš sljepoočnice, dišeš na škrge, uvjeravaš se: život je lijep! Miješaš kavu plastičnom žličicom pet puta u jednom, pet puta u drugom smjeru, zapitkuješ, cmoljiš, osjećaš se kao krivo zalijepljena taksena marka. U neko doba, kisela službenica sa spuštenim dupetom i podočnjacima do brade saopćava da je sada vrijeme za marendu i zatvara ti prozorčić pred nosom.

Gazda Franc ne bi bio zadovoljan. Brate, nikad od tebe lovca na dokumente – prije si nalik lovini nego lovcu – dokumenti više love tebe no ti njih.

Bježiš u susjednu kancelariju, ali i tu ih je gomila. Čekaš, a glava ti puca, pozadinski, mutno, kao da nije tvoja već unajmljena, kao da ti je par brojeva premala. Ni Život je lijep tu ne pomaže, jer kako može biti lijep u ovom konclogoru papirologije, okružen bodljikavom žicom nepotpune dokumentacije, neplaćenih upravnih pristojbi i neljubaznih službenika?

Nekoliko minuta poslije već si u zgradi MUP-a. Druga institucija, ista priča: procedura, gužva, red i glavobolja. Još te, uza sve to, sa zidova oblijepljenih plakatima promatraju nasmiješeni policajci – ljubazni panduri uvijek spremni pomoći. Vele da nije ni policija ono što je nekad bila – samo pendrek i batina. Osmjeh i lijepa riječ su, brale moj, sada u njoj propisane pravilnikom.

Ali red ni makac!

Zatvoreni prozori, virusi; neki penzić ispred tebe tako samrtno hropće kao da će svakog časa odapeti. Odlično, jedan manje, misliš, ali pokazuje se da je stari žilaviji no što izgleda. I već ste kao sardine u konzervi kada se unutra ugurava još i mama s troje klinčadije. Nije ih imala kome povjeriti na čuvanje, objašnjava i moljaka da je puste preko reda, jer mora samo predati neke papire. Svi se slažu osim tebe. Zapravo, nitko se ne slaže, ali ti jedini pokazuješ svoje neslaganje.

– Ne može, stanite tamo i čekajte kao ostali! – kažeš, ali na svoje iznenađenje, nailaziš samo na osudu prisutnih.

Jer: Kakav si ti to čovjek? Sram te bilo! Ne voliš djecu!

Šutiš, pokrivaš se ušima, a dječurlija, kao navijena, cupkaju i cikću, šmrcaju, sline, i padaju, a mamica im sva zabrinuta briše nosove i ćući-bući ih prekorava: – Buuu, to kakano!

Svi je puštaju. I ti je puštaš, ali već si evidentiran. Djecomrzac!

Podli, mali manipulatori! Svih su opčinili! Čak se i šalterska službenica, žena medvjeđih proporcija, razniježeno miče od onog svog stakla s rupicama koje služi za pljuvanje kroz njega i nutka ih gumenim bombonima s policijskim punjenjem. Glomaznoj kakva već jest, šapa joj zapinje između stakla i pulta. Svi skaču, nastoje pomoći, jer riječ je o vrlo važnoj šapi, onoj kojom udara žigove. Bomboni padaju, dječica plaču, a tebi glava samo što ne eksplodira.

Kada napokon dođeš na red, osmjeh i ljubaznost šalterske službenice postoje još samo na policijskom plakatu. Žena se iz milog medvjedića pretvorila u birokratskog zmaja. Valjda zato jer ne voliš djecu ili si je možda isprovocirao pitanjem zbog čega ovu jebadu nije moguće obaviti od kuće, internetom?

Trlja šapu, najradije bi te u top strpala. Ni ne gleda te dok ti vraća papire.

– Izvolite se vratiti kad kompletirate dokumentaciju!

Jedino je u zgradi Općinskog suda mrvicu podnošljivije. Ako zbog ničeg, onda zbog činjenice što potvrde izdaje jedna, utegnuta, ima koju godinicu, al’ se dobro drži. Uuu, koje pravosudno tijelo! Čipkasti joj rub grudnjaka proviruje dok se saginje i traži NumLock po tipkovnici. Jebate, sise k’o airbag! Ni najmanje ti ne smeta što svi oko tebe živčane, svađaju se tko je prije koga došao. Samo se vi koškajte, misliš uživajući u pogledu. Pokušavaš je uloviti na prepad: – Lijepo vrijeme – smiješiš se i namiguješ joj, a iz Centra za obranu od poplava javljaju da vodostaj Save i dalje raste.

Nije joj do šale: – Morate podnijeti zahtjev! – kaže i vraća ti dokumente.

– Kakav zahtjev, srećo?– pitaš tražeći je broj telefona da se dogovorite u svezi papirnate problematike i ostalih gorućih tema vezanih uz sigurnost u prometu.

Jednim te pogledom otpili kao suhu granu.

– Sljedeći!

Debakl brale, ali barem si prikupio materijal za onaniranje i predao dokumente koje ionako neće tako brzo riješiti, jer prije toga moraš donijeti potvrdu o nekažnjavanju, ali i to je sad pitanje života i smrti, jer protiv tebe je podignuta optužnica, samo nisi još dobio poziv da moraš na sud, dakle ništa, znači, sad ti je bitna ta potvrda o nekažnjavanju, ali ne znaš možeš li je dobiti iako je podignuta optužnica, a to ti uglavnom, nitko ne zna reći, a nisi je ni slušao, već si samo blejao…

Kakva zavrzlama!

Ispada da u pravno-birokratskom pogledu ti ne postojiš.

Tebe nema. Ti si čovjek-zrak

Kao što ni ovaj apatični grad raskopanih ulica ne postoji.

Sve što postoji samo je beskonačna kišurina i tmurno nebo.

No, ako ćemo pravo i budućnost neba je upitna, jer je ono slučaj za sebe i samo još jedna tužna hrvatska privatizacijska priča. U nezavidnom je položaju; nakrivilo se teško i prepuno oblaka i kao takvo pokazalo nerentabilnim, te se sad nalazi u poziciji da bude prodano stranom vlasniku. Kako stvari stoje, ni nebo uskoro neće biti u domaćem vlasništvu. Isto kao ni vrapci i golubovi ispod njega. Jadne ptice! Uopće ne slute da će uskoro letjeti ispod tuđeg neba. Ali čini se kako to njima ništa ne znači. Boli ih kloaka za nebo! [1] Prezrivo klikću i gađaju izmetom grupu izraelskih turista što lome noge po raskopanim ulicama šećući Opatijom kao minskim poljem. Siroti ljudi, kad su uplaćivali boravak rečeno im je da ovaj grad, biser Jadrana, stara dama sa sto šezdeset godišnjom turističkom tradicijom obiluje sadržajima, a sad samo gledaju kako izvući živu glavu. Jedino što još unosi dozu dostojanstva u cijelu sliku je duh Njegova Veličanstva Franza Josepha, cara i kralja Franje Josipa – lebdi na vrhu stepeništa ispred ulaza u hotel Imperial, gleda podanike i osmjehuje se tim svojim apsolutističkim brčinama, misleći: Kmetovi! Jadna li vam majka. Nije li vam bilo bolje u Austro-Ugarskoj?

Čovjek-zrak sa ukradenim ženskim kišobranom u ruci. Nezaposlen i dekintiran To si ti!

Ipak, kopka te, upustio bi se u poduzetničke vode. Razmišljaš da otvoriš firmu za čekateljske usluge. Nazoveš je: Čekam. Povoljno. Otvoriš firmu za deset kuna i lijepo se po cijele dane kiseliš u redovima. Čekaš za sebe, za druge, na zeleno svjetlo, da te legaliziraju, po navici, u uredima, javnim institucijama, redovima ispred ambasada, iščekuješ promjene, novu epizodu Male nevjeste, čekaš svojih pet minuta, čekaš da na vrbi rodi grožđe. A u slobodno vrijeme opet čekaš, onako, iz hobija, po raznim događanjima, happeninzima, pred vratima dućana, na degustacije i poklone iznenađenja. Tko zna, možda se i obogatiš čekajući. Vele neki kako silna para leži u redovima i da tko čeka i dočeka. Zato, kao i većina ljudi u ovoj zemlji, i ti svoju budućnost vidiš jedino u čekanju! Pa što vrag ili EU da. Na onog s nebesa, već odavno ne računaš. Njega su prodali, u kompletu, zajedno s galebovima i oblacima.

Situacija nije bajna, ali pobogu, dosta s tom kuknjavom.

Život je lijep!

Kako drugi tako i ti: stani u red, šuti i čekaj!

[1] Kloaka ili nečisnica je analni otvor nekih životinja, prvenstveno onih koje liježu jaja.