Abeceda nestajanja | Robert Vrbnjak

ČOVJEK KOJI NIJE ODGOVARAO NA POZIVE

 

Vladimir Muhoberac sjedi na zahodskoj školjci i pušta vjetrove.

Kad realizira planirano, otići će na posao.

No, krivulja vjerojatnosti za takvo nešto pokazuje tendenciju pada. Kako vrijeme prolazi, pozadinska aktivnost slabi i negativni se trend nastavlja.

Bojažljivo gleda na sat. Već kasni! Takva je njegova sudbina – kašnjenje u svakom pogledu, kasno paljenje.

Na polici pokraj prozora, pribor za brijanje i prošlotjedne novine. Zlu ne trebalo, ponestane li toalet papira! Muhoberac ih dohvati, lista prilog Zdrav život, a u kom će se smjeru ovo razvijati, možemo tek naslućivati.

Regulacija tržišta, povišen kolesterol, začepljen prometni sustav, uredska psihoza, kava iz automata daleko je to od zdravog života, misli i okreće stranice.

Pa kao za inat naleti na tu reklamu, kap koja je prelila čašu, a još ni četvrtak nije.

Putovanja iz snova!

Na fotografiji je preplanula ljepotica, nebo bez oblačka, pijesak, palme i tirkizno more. Fotošopirana egzotika, klišeizirani stereotip, plus taj, kao krema za sunčanje, razmazani font: Dozvolite si nešto čega ćete se sjećati!

Nešto? Napregne se Muhoberac odlučan nešto i učiniti, ma što tih pet slova značilo, iz pozicije u kojoj se trenutno nalazi, upitno kao spašavanje eura na prethodnoj stranici ili neuhvatljivo kao posljednji ostatak Dovea što zuri u njega iz posudice za sapun.

I silan trud naposljetku urodi plodom, zvuk trube i fijuci granata označe početak revolucije u crijevima i milimetar po milimetar Muhoberac izvojuje veliku pobjedu.

Ta-ta-ra-ta-ta pa grand finale!

Ali rezultat je, nažalost, daleko ispod očekivanja. Nećemo o pojedinostima, dovoljno je istaći kako razloga za euforiju nema. I dalje Muhobercem prevladava taj osjećaj mučne ispunjenosti, premješta se tijelom, penje i dopire do mozga. Tako cijelog Muhoberca zahvaćaju snažna demokratska gibanja i njemu ne preostaje drugo nego da provede slobodne izbore u svojoj proćelavoj birokratskoj glavi.

Ma koji mi je vrag? Idem na posao ili ne idem?

Svjestan kako već razmatra mogućnost neodlaska postidi se ovakvih svojih misli, jer teško će ovi u uredu moći bez njega. Naime, tamo svi znaju i svima je jasno: Muhoberac je nezamjenjiv! On koji nikad ne izostaje! Dođe na posao pa makar sjekire padale. Ali jutros, ovo je ipak nešto drugo. Virus? Jednodnevna viroza? Imali su je Selić, prije njega Jakopiček, a sad je, po svemu sudeći, došao red na njega! No, što ako nije jednodnevna? Što ako je možda dvodnevna? S time se nije za igrati! Osim toga i vrti mu se u glavi! Bit će od pogleda na ovu sliku? Lovi ga nekakva drhtavica. Postoje li doista takva mjesta na kugli zemaljskoj? Tako plastična! I takve žene?

Ne idem, dosegne krivulja vjerojatnosti za neodlazak na posao svoju povijesno najvišu razinu.

I odluka je donesena.

Vidimo ga: uspravlja se s još uvijek prisutnom dozom neodlučnosti u pokretima, zove ured, kaže, nije mu dobro, ostat će kod kuće. Najradije bi vrisnuo: Ne znam kad ću doći! Možda otputujem i nikad se ne vratim!, ali to bi zahtijevalo previše truda, objašnjavanja, rizik je prevelik, mogao bi se usrati u gaće. Tako se očekivano, svakom sljedećom riječju njegova hrabrost topi kao sladoled koji krasotica sa slike prinosi ustima i on još samo nevoljko potvrđuje: Aha… Recite mu, recite da sutra dolazim.. Jedva uspijeva smoći snage zamoliti kolegu Zelenbrza da preuzme njegove pozive. Tu, naravno, odmah zažali jer je i bedaku jasno kako Zelenbrz tako mlad i neiskusan, to neće moći. No dobro, živi bili pa vidjeli.

Spusti slušalicu osjetivši se ispuhano. Ništa ozbiljno. Riječ je o uobičajenom simptomu sredine tjedna, svima poznatoj boljci, ono kad se osjećaš kao prazan balon, a još ni četvrtak nije.

Zatim nakratko pribjegne svojoj uobičajenoj jutarnjoj rutini – gledanju kroz prozor.

Dolje kao i obično, prometni čep! Smog, gužva, automobili koji se trude uspeti jedan na drugog, čepovi oko nas i u nama.

Čemu gledati kroz prozor kad se ionako nema što vidjeti, pomisli i nervozno odšepa prema dnevnom boravku.

Sučelice vratima, na stolu pokraj vaze, uz daljinske upravljače s kojima nije u dobrim odnosima, kiseli se jučer kupljena, još neraspakirana knjiga zanimljiva naslova: Kako postati sto posto zadovoljan svojim životom? autora Felipe-Domingo Gómeza.

Muhoberac je izvadi iz celofana i prelistava. Na nekoj slučajnoj stranici u oči mu upada rečenica: … riješite se osjećaja krivice, iskoristite dan i svaki trenutak u njemu na najbolji mogući način.

Najbolji mogući način? Bolje da ovo nije pročitao, sad neće moći prestati razmišljati o tome kakav je to način. Pogleda sliku na ovitku. Kako postati sto posto zadovoljan svojim životom? Sto posto? Može li se to, je li to itko uspio? Glupost, teško je biti sto posto zadovoljan ičim, a pogotovo životom. Kao da je život nešto mjerljivo, nešto u postotcima? Ili možda ipak jest? Ako je tako, onda valjda svatko ima nekakav svoj postotak? Deset, dvadeset… Koliki je Muhoberčev? Pedeset? Pedeset posto zadovoljan? Pedeset, da. To bi bio njegov postotak. Kako zna? Kako ne bi znao? I bez čitanja zna! Postotci su njegov posao, njegova specijalnost. Radišan, pedantan, sklon analizi, sklon na sve gledati kroz perspektivu i egzaktnost, postotaka, krivulja, varijabli i grafikona, to je Muhoberac. Već i samim izgledom podsjeća na grafikon. Čovjek-grafikon! Čovjek-balon? Svejedno. U najboljem slučaju pedeset i ni postotka više.

Zatvara knjigu i odlaže je na vrh gomile na kojoj su već: Ostvarite svoje potencijale, Moć sadašnjeg trenutka, Oslobodite se stida koji vas sputava, Sedam mitova o ljubavi…

Muhoberac voli knjige. Posebno ovakve, najčešće u knjižarama stoje odmah pokraj ulaza ili na policama s natpisom: Samopomoć. Nakupovao se zanimljivih naslova. Na popustu! Slaže ih u kut suočavajući se s njima vikendom, kad radi generalno pospremanje stana. Briše prašinu doživljavajući ih kao moguću odstupnicu, svjestan da kad im se – i ako im se – jednog dana posveti i iz njih savlada to što se već iz njih savladati može, toga će se dana okaniti brojki i statistike i učiniti nešto čega će se sjećati, No, zasad ništa. Nula. Zasad je nažalost, ili na sreću, jedina funkcija tih knjiga zauzimanje prostora, sakupljanje prašine i odgađanje. Ako je to ta riječ? Odgađanje. Zvuči beznadno. Odgađanje čega? Života? Nije važno čega, tu su zlu ne trebalo. Nalik onim novinama u WC-u. Predstavljaju alternativu, mogući izlaz. Kad i ako mu ovakav život dojadi, dobro je znati da u njima može potražiti odgovore. Tko sam, što sam? Koji je moj cilj? Odgovore na pitanja u vezi života, te kobasice s kojom se čovjek, pojede li je previše, može itekako otrovati. Ako uopće u njima piše što je to život. I koliki mu je postotak! Direktno, bez uvijenosti, lijepo objašnjeno. Što je to život, je li to nešto osim ovog hladnog jutra, ovog stana, prekrcanog autobusa, zagušljive kancelarije? Ili knjiga koja se zove Tajna. Krije li doista odgovor na tajnu? I o kakvoj je tajni riječ? Nije je pročitao, jednom možda hoće. Nema veze. Zasad ih tek kupuje – a kako zbog unutarnje ograde koju nema namjeru tako skoro prijeći ne zna što bi s njima – slaže ih u kut. Neka, jednom će doći i njihovo vrijeme! Tek eventualno, tu i tamo poneku prolista. Pročita uvodno poglavlje, pa je vrati na mjesto. Iskreno govoreći, pomalo ih se i boji. Te knjige su nešto kao eksplozivna naprava! Otkucavaju tamo u kutu sobe, i jednom bi definitivno mogle ugroziti njegovu rutinu i stil života. Naprimjer, povjerujemo li kako je točna tvrdnja koja se najmanje jednom u svakoj od njih navodi, pretpostavka kako možeš sve što hoćeš, jedna od najmoćnijih ideja cjelokupne self-help literature, ne predstavlja li to onda strahovito opterećenje za svakoga, a kamoli za Muhoberca? Možeš sve što hoćeš. No, pitanje je kako znati što hoćeš? Piše da možeš sve što hoćeš, a ti nemaš pojma što hoćeš? Ili druga tvrdnja, isto tako neodgovorna: Sve ti je dostupno! Ako ti je sve dostupno, onda ti ništa nije nedostupno i tu od gomile mogućnosti, više ne znaš za koju se odlučiti. Ispada takoreći, da su takve knjige i instant prosvjetljenje koje nude samo jedna velika zbrka i najbolje ih je zaobilaziti u širokom luku. Jasno, lako je to reći, ali i Muhoberac je samo čovjek od krvi i mesa. Tako ga, recimo, ponekad baš ulovi želja da ih malo istražuje. Uznemiruje, kopka ga ta gomila papira tamo. Stane nasuprot nje, pa si kaže: Polako. Polako Vladimire, imaš pametnija posla, i čeka da ga prođe. A onda se kriza vrati, sredinom tjedna obično, dođe mu, upustio bi se u promjene o kojima piše po njihovim stranicama, ali poslije pet minuta više se ni u što ne bi upuštao. Nešto bi u životu mijenjao, a onda uvidi kako ipak radije ne bi. Dobro mu je ovako, ali nije baš pretjerano siguran u to. Kad je tako, što mu preostaje nego brisanje prašine? Brisanje prašine i odgađanje! Izvještio se u odgađanju. A budimo realni, nije jedini. Većina nas već smo pravi eksperti u tome. U odgađanju. Jednostavno odgodiš! Ima u toj radnji određene slasti, barem koliko i osjećaja krivice. Veli jedan od tih self-help pametnjakovića da prolazimo kroz život odgađajući ga. On to kao zna, jer autor je bestsellera u kojem tvrdi kako je život nešto što možeš spremiti u ladicu ili u Excel tablice, nosati uokolo po privjescima ključeva, zaboraviti na zadnjem sjedištu automobila, posvetiti mu se jednom u budućnosti, zato što sada nemaš vremena. Čak je tu svoju filozofiju predočio u obliku formule koja ide nekako ovako: nezadovoljnom pojedincu život = odgađanje. Može, dostupno mu je, ali nema hrabrosti da išta poduzme. I za svaki slučaj je to potkrijepio još jednom formulom, zbrčkanom i nerazumljivom, koja na kraju daje rezultat, to jest stupanj nezadovoljstva. Muhoberac ga je htio izračunati, ali više ne zna o kojoj se knjizi radilo. A i zbog čega bi se zamarao time kad ionako zna svoj postotak? Pedeset posto! Pedeset postotno nezadovoljstvo. Što opet s druge strane možemo protumačiti kao pedeset postotno zadovoljstvo. Ovisno s koje strane gledaš! Baš kao u onom pitanju: je li čaša poluprazna ili polupuna? Pedeset posto! Dihotomija. Ovako ili onako, u svakom slučaju, na isto ti ga dođe!

Odlazi do kuhinje, otvara vrata hladnjaka, a iz njega ispada polusmrznuta misao o polovičnom zadovoljstvu. Polovična misao s isteklim rokom trajanja! Jedva je se oslobodi, otjera je gutljajem mlijeka – a je li nekome s nervoznim crijevima pametno piti mlijeko, saznat ćemo poslije. Na to se vrati u svoj beznadno prazan krevet.

Na svakakve se promjene spremam, pomisli i ušuška se prekrivačem slatkog svijeta odgađanja, znači i ženu si moram potražiti. Ali ne još! I ne u Hrvatskoj, jer ovim našim samo je novac u glavi.

Tako pomisli i utone u san ugledavši se u njemu na onoj slici: ispružio se ispod palme, objašnjava preplanuloj ljepotici nešto o ukidanju administrativnih barijera za investitore, a ona ga sluša sva ozarena. Okreće se u snu na trbuh, pruža desnu nogu, lijevu savija u koljenu, ali lovi ga u toj pozi grč! Jao, probudi se ukočen, a nje nema. Pobjegla je s drugim! Eto, što su ti žene!

Je li mu se to učinilo ili je zvonio telefon? Nije, samo onaj nervozni susjed na gornjem katu opet udara vratima.

Dobro je, nije zvonio. Zapravo, nije dobro! Uostalom, baš ga briga, nek’ se snalaze, ima pravo jedan dan ostati kod kuće. Tako će i direktoru reći kad ga bude pitao gdje je bio. Zatvara oči, pokušava opet prizvati onaj san. Ne ide. Optimalno bi bilo kad bi mu se spavalo ili kad bi stvarno bio bolestan, a ne nešto tako prizemno kao jednodnevna viroza. Kad bi, recimo, bio teško bolestan, kad bi imao stvarnih razloga za ovo izležavanje?

Naravno, sad bi se osjetio kao folirant i utonuo u još dublje samooptuživanje da se ne prisjeti one rečenice što ju je maloprije pročitao.

Riješite se osjećaja krivice, iskoristite dan i svaki trenutak u njemu na najbolji mogući način.

I on odjednom uvidi: u tome je stvar, to je smisao svega! Taj svaki trenutak!

Eto ti nenadana prosvjetljenja! Duhovne špekulacije za koju nikad ne možeš biti siguran gdje će ti se dogoditi: u krevetu, na zahodskoj školjci, ispred televizora, u uredu, prenapučenom autobusu ili na rajskoj plaži Balija.

Upravo tako! Svaki trenutak, a posebno ovaj, sada, važno je iskoristiti na najbolji mogući način, a gdje ćeš boljeg načina od razmišljanja. Čovjek mora razmišljati. Biti svjestan svakog trenutka! Zato se on okrene na leđa i upre pokušavajući dohvatiti magični prekidač u glavi. Jer što je razmišljanje nego običan proces, čisti off ili on u mozgu, dva stanja, ili razmišljaš ili ne razmišljaš. Napipa prekidač, pritisne gumb i počne razmišljati. Nije teško. Probajte jednom. U početku sve je idealno, struje ima, žarulja svijetli, ali kako vrijeme odmiče, javlja se problem. Žarulja nema što osvijetliti, soba mu je u glavi prazna, drugim riječima, ne zna o čemu bi razmišljao! Kvragu, postane mu baš neugodno. Ako tome pribrojimo i situaciju u crijevima, još mu je za postotak ili dva neugodnije.

Ali neće sad odustati! Odlučan zadržati koncentraciju, odvaži se za opciju razmišljanja o vlastitom životu. Što je atletska disciplina, ali u ovim trenucima i najlogičnija. Jer nema logičnije stvari od razmišljanja o vlastitom životu.

No, lako je to reći. Misli mu vrludaju, rasplinjavaju se, ispada da je smisleno razmišljanje baš kao i redovita stolica – samo rijetkima polazi za guzicom! Leži, zuri u strop, misli bi trebale dolaziti spontano, a njemu ne dolaze baš nikako. Dolaze, ali kakve su to misli? Nimalo posebne, bezvezne – upravo o stvarima na koje se svim silama trudi ne misliti. Primjerice kako mora naručiti spajalice i novi ekran – ovi iz nabave će dobiti slom živaca kad im kaže da treba novi ekran! Zatim misao o toalet papiru. Ima li ga ili nema? Koncentraciju mu narušava i pojavljivanje riječi: zdrav život i luftmadrac. Zakratko ih uspijeva odagnati, ali negdje iz uma dopire slika i sad je tu odjednom u gro planu njen bikini: Vrlo intenzivna boja. Ima logike. Ili nema, jer sa ženama ništa nema logike. Crna kosa, roza tangice… Potrebna je velika doza hrabrosti i (ili) ludosti da se čovjek odvaži na tako nešto kao što su roza tangice. Zdrav život, luftmadrac… Dozvolite si nešto čega ćete se sjećati! Treba se odvažiti. Sreća prati odvažne, pisalo je. Negdje je tako pisalo. Odvažiti. Sad ili nikad! U najboljoj je dobi. Postoji izraz za to: zlatne godine! Mogao bi uplatiti putovanje, dignuti kredit, iskusiti život. Samo, prije toga, morao bi skoknuti do WC-a. Budućnost bi mogla biti svijetla, ako nenadano ne prigusti. Sve je moguće. Doduše, izvjesnije da bi uz neku takvu, koja bi imala bikini te boje i trošila njegove pare, budućnost prije mogla postati proračunski deficit. Ne nužno, ne nužno, recimo ako bi našao pravu, neku koja bi pokazala izvjesnu rentabilnost i održivost, ali opet, kako biti siguran da je baš ta prava? Jednog pravila se kad je žensko u pitanju uvijek treba držati: nema ulaganja kapitala u žene bez pomne analize rizika! To je jedina ispravna strategija sa ženama.

Crna kosa, roza tangice…

Dosta! Dosta ovakvih razmišljanja… Nema ravnoteže u njima. Pravilna misao mora biti uravnotežena, to je kao vožnja biciklom, stvar je u balansu.

Tko zna vozi li ona bicikl?

Dosta, opet ponovi u sebi pogleda uprta u kut, tamo prema gomili knjiga. Mogao bi čitati? Recimo tog Meksikanca Gómeza ili kako se već zove? A ne! To nikako, više mu odgovara držati oči zatvorenima.

Bez napora, pokušati opustiti se.

Samo, kako se čovjek koji čeka da zazvoni telefon može opustiti? Mora zazvoniti, jer potpuno je nemoguće da ga Zelenbrz neće trebati. Zbog neke gluposti, jasno.

Čudno, već je, pogleda na sat, skoro deset, a još nije nazvao!

Opustiti se. Udah, izdah… Fokusirati se na disanje. Nestati…

Sklapa oči i zamišlja ruke sve težima.

Ali ne postaju mu samo ruke težima, cijeli Muhoberac postaje teži i kao utopljenik tone u krevet prepun nejasnih očekivanja i sve nervozniji. Akumulirana napetost odbija napustiti glavu, guši ga u grlu, pulsira, u želucu.

Zbog čega je tako teško jedan dan posvetiti samo sebi? Jedan, u pravom smislu izraza: posrani dan?

A telefon i dalje šuti.

Još će ispasti da mogu i bez mene, pomisli.

Iz pustog očaja i vala iznenadne hladnoće pokrije se preko glave.

Nemoguće. Ja sam nezamjenjiv, misli i cvokoće zubima stisnut ispod pokrivača. On, kreator vlastite sudbine, čovjek koji ne odgovara na pozive, čovjek koji će jednom učiniti nešto čega će se sjećati.

U što, dugoročno gledano, nema sumnje.

I tu je kraj priče. Preostaje nam još samo saznati odgovor na pitanje što je to nešto i što je na kraju bilo s onim mlijekom.

Nešto je, nešto je… širok osmijeh spoznaje preleti Muhoberčevim licem i on žurno ustane i potrči prema WC-u.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.