Abeceda nestajanja | Robert Vrbnjak

GRANJO

Moj je mobilni uređaj zastario. Vjerujte, sve se teže mirim s tom činjenicom. Našao sam ga prije četiri godine, u šumi, za vrijeme branja gljiva, izgubljenog ili bačenog, u svakom slučaju već i tada tehnološki nadmašenog. Kad bih ja bio drukčiji, jedan od onih koji robuju trendovima, netko kome je stalo kakav će uređaj staviti ispred sebe dok na terasi kafića ispija kavu, samo bih produljio, sigurno ga ne bih tamo, usred te šumetine vadio iz trnja i granja riskirajući da se poskliznem i padnem u provaliju. Ali što kad jednostavno nisam takav. Donio sam ga kući, skinuo mu masku, osušio fenom, umetnuo karticu i stavio ga puniti. I već izgubio svaku nadu da će pokazati bilo kakav znak života, kad mu je zaslon stidljivo zasvijetlio i na njemu je osvanula poruka: Unesite PIN kod.

Prozvao sam ga: Granjo. A kako drukčije kad je već nađen u granju? Ja sam Franjo, a on Granjo.

Danas, četiri godine poslije, još uvijek smo zajedno, moj Granjo i ja.

Gledam ga kako se sunča tamo na komodi pokraj vaze, ili spava isključen podsjećajući na starca kojeg je vrijeme pregazilo. Kašljuca kad zvoni, u pola razgovora baterija mu se isprazni, sugovornika najčešće ne čujem – ali mi to ni najmanje ne smeta, jer mene rijetko tko nazove, a za one koji me eventualno zovnu i bez slušanja znam što će mi reći. Performanse su mu nikakve, dizajn smiješan, sučelja nema, a druge mogućnosti kao što su pristup internetskim sadržajima ili njegovanje prijateljstava putem mobilnog pristupa društvenim mrežama, za takva čuda moj jadni Granjo nije nikad ni čuo.

Ali, kako se ono kaže, služi svrsi, meni je dovoljan, a i razvili smo tijekom godina jedan prisan odnos koji je, čini mi se, uvelike prerastao odnos čovjeka i tehnološke naprave. Ne bih htio da me krivo razumijete, ja nipošto nisam od onih koji se vežu za stvari, a posebno ne za stare mobitele ili slične elektroničke drangulije, ali ponekad, otkad je Granjo ušao u moj život, stvarno imam osjećaj kako se napokon osjećam više kao čovjek, a manje kao stroj, što slobodno mogu reći, ranije nije bio slučaj. Može ovo zvučati i smiješno, ali ni s kim se prije nisam osjećao tako sigurnim, niti razumio na taj način kao s Granjom – posve jednostavno i opušteno, a opet, bez riječi i tona. Samo se pogledamo i već znamo što onaj drugi misli. Sretan sam što je pokraj mene – nesumnjivo i zbog činjenice jer znam da mi Granjo može pružiti mogućnost komunikacije s bilo kime na ovom svijetu – toliko sam sretan zbog toga da uopće nemam potrebu tu mogućnost iskoristiti, to jest, nemam apsolutno nikakve potrebe nazvati ni čuti bilo koga, a kamoli još trošiti impulse na određene pojedince koje nisam čuo ni vidio već godinama i s kojima ionako ne znam o čemu bih mogao ili trebao razgovarati. Dovoljan mi je Granjo. On meni i ja njemu. Dovoljni smo jedno drugom. Tako mojoj sreći nema kraja jer osjećam, moj me mobitel voli na svoj način i iskazuje to kako najbolje zna i umije, danima se ne oglašavajući, a ja mu ljubav uzvraćam tako što ga rijetko uzimam u ruke, propuštam pozive i ne odgovaram na poruke kojih ionako nema.

I tako nam dani prolaze, meni i mom Granji.

Što smo duže skupa, primjećujem, uostalom kao kod svih koji puno vremena provode zajedno, da su nam i navike sve sličnije.

Ponekad kad poželimo udahnuti svježeg zraka, prošećemo uz more ili odemo na izlet, nekamo dalje, napustimo sigurnost poznatih prostora i odvezemo se na mjesta na kojima obojica volimo boraviti, udaljena mjesta bez signala, na kojima možemo biti sami i nedostupni.

A kad baš moramo, odemo do trgovinskog centra; ulazimo i još brže izlazimo iz dućana s namirnicama, nipošto ne zastajkujući pred izlozima s najnovijim gadgetima, popustima i dodatnom opremom – jako pazim da ga pred tim blještavim izlozima ni slučajno ne izvlačim iz džepa, jer znam, ne bi mu bilo drago da vidi koliko je star i tehnološki zastario.

I dok se udaljavamo, za nama ostaju najnoviji modeli raznih cjenovnih rangova, s lice i osmjeh detekcijama, raznim integracijama, senzorima, najpopularnijim aplikacijama, silnim pikselima, neslućenim mogućnostima, kompaktni, klizni, autorotirajući pametni telefoni, ali tako daleki i hladni; a ja mislim, neka moj Granjo i nema sve pogodnosti tih novih sprava, ali barem ima dušu.

Poslije, kad dođemo kući, vraćam ga na komodu i točim nam čašu vina.

Gledamo kroz prozor kako vani lije kiša, a mene savlada neka tuga i nije mi svejedno.

Znam, jednom ću ga morati zamijeniti, dati reciklirati, nabaviti novi uređaj, ali što kad jednostavno nemam srca.

Ne. Ne mogu to Granji učiniti.