Tuđi život : telenovela | Marina Vujčić

DVADESET I OSAM SINONIMA

 

Nedugo poslije, Leon je iz svoje priručne kozmetičke ljekarne donio hranjivu masku čije je posjedovanje opravdao problematičnom suhom kožom jedne prijateljice. Kad nam je masku nanio na lice, otrčao je još jednom u svoj stan i vratio se s hladnim krastavcem čije nam je kriške stavio na oči, natjeravši nas da se ponovno ispružimo na kauču. Dok smo mi tako ležale čudeći se blagotvornom učinku krastavca na opće stanje duha i tijela, Leon je oprao suđe od doručka, pospremio našu odjeću razbacanu po sobi, skoknuo do dućana i nakon povratka pristavio laganu juhu od povrća. Slušale smo sve te zvukove očiju zatvorenih pod ploškama krastavaca nagađajući što Leon trenutno radi i gubeći povremeno predodžbu o tome je li u svom ili u mom stanu i koliko je vremena prošlo otkad smo ga zadnji put čule. Zveckanje posuđa ili tišinu povremeno bi prekinuo nekim komentarom na naš razgovor, koji smo vodile iza mraka spuštenih kapaka, pretresajući nasumce zbrku sinoćnjih doživljaja i plan za večer u kazalištu – i tako sve dok se Leon nije odlučio pozabaviti našom kosom. Baš je dobro imati prvog susjeda frizera, pogotovo ako je vješt kao Leon. Moju je kosu već dobro poznavao i kad me natjerao da nakon pranja stavim na nju sve preparate za koje nisam ni htjela znati čemu služe, nagovorio me na viklere tvrdeći kako moje neposlušne kovrče ne možemo prepustiti stihiji, za razliku od Tininih koje će najbolje izgledati u prirodnom stanju. Pustile smo ga da radi što hoće, nastavljajući razgovor kao da sve te važne stvari koje moramo raspraviti ne mogu pričekati ni minutu i kao da ćemo u to jedno popodne preventivno analizirati cijelu svoju budućnost.

Dunja je došla oko pet, baš kad mi je Tina objašnjavala kako je zamislila komplet od šest svezaka dnevničkih zapisa velikih francuskih spisateljica – Simone de Beauvoir, Marguerite Duras, Françoise Sagan, Anaïs Nin, Irène Némirovsky i George Sand. Ušetala je na visokim potpeticama, u maloj crnoj Escadinoj haljini i s crvenom Louis Vuitton torbicom koju je kupila specijalno za tu kazališnu večer. Torbice su Dunjin fetiš, i mogla bih se zakleti da je, bez obzira što sam je viđala gotovo svaki dan, nisam dva puta vidjela s istom. Onako savršeno našminkana i dotjerana, obavijena vječnim Chanel No5 parfemom kojim je pojačavala intenzitet svoje prisutnosti, navela nas je na osjećaj da je naš mamurluk nepopravljiv i da nema šanse da se do kazališta dovedemo u red. Dunja je bila presretna što je Leon uzeo stvar u svoje ruke jer joj nije bilo svejedno kakve ćemo doći u kazalište, a moja ravnodušnost prema dotjerivanju znala ju je uzrujati. Ponijela je nekoliko svojih haljina, odlučna da me nagovori da obučem jednu od njih.

Jedva dočekavši priliku da me napokon preobraze, Dunja i Leon strastveno su se uživjeli u ulogu stilista. Dok sam ja frktala na svaku novu haljinu koju je Dunja prislanjala uz mene nadajući se da ću odustati od traperica, Leon je smišljao pripadajući accessory i oduševljavao se mojim budućim izgledom, na koji me samo treba nagovoriti.

Tina je za to vrijeme na kauču prelistavala „Rječnik sinonima“, pa su Dunja i Leon nakon druge haljine prestali od nje tražiti mišljenje oslanjajući se na međusobne komentare i čudeći se kako se ja ne osjećam ugodno u nečemu što mi tako dobro stoji.

– Ne mogu vjerovati! – rekla je Tina kad sam se pojavila u trećoj haljini.

– Što? – upitali su uglas Dunja i Leon, nadajući se da će se ona priključiti nekim komentarom zbog kojega ću napokon pristati na predloženi izgled.

– Znate li da riječ „nebitan“ ima 28 sinonima? – oduševljeno je uzviknula.

I mene je oduševio taj podatak. Zaboravila sam da se u toj maloj crnoj haljini, trećoj koju sam probala, zapravo uopće ne osjećam loše. Tražila sam od Tine da mi pročita sinonime.

– Nevažan, beznačajan, tričav, ništavan, nevrijedan, sporedan, uzgredan, popratan, drugorazredan, sekundaran, marginalan, zanemariv, rubni, minoran, trivijalan…

Dunja to više nije mogla podnijeti.

– Dajte, prestanite! Dovraga i sinonimi, mi ovdje rješavamo Sarin imidž za večeras!

Tina me nato pogledala, mislim – mene u haljini, odmjeravajući me sa zanimanjem.

– To uopće nije loše – rekla je.

– Meni je fenomenalna. Stoji joj kao da je šivana baš za nju – oduševljavao se Leon, ali on je to isto radio i s prve dvije haljine pa ga se nije moglo shvatiti ozbiljno.

Haljina je bila posve jednostavna, od crnog žerseja, sa zatvaračem na leđima, četvrtastim dekolteom i rukavima koji su otkrivali laktove. Pripijala se uz tijelo, ali ne pretjerano, tako da je između kože i tkanine ostajalo dovoljno prostora za ugodu.

– Obuci to – rekla je Tina i vratila se preostalim sinonimima za nebitno.

Dunja me upitno pogledala.

– No? Što ti kažeš?

– Mogu na to obuti svoje crne čizme?

– Naravno – rekla je Dunja, sretna što sam pristala na haljinu. – One s višom petom? Može.

– Evo i ogrlice – iščeprkao je Leon nešto iz Dunjine kutije s nakitom.

– Zaboravi. Ništa od ogrlice – rekla sam. Takozvane modne dodatke nosila sam samo ako su imali povijest koja me se tiče – drvene naušnice koje mi je Tina poklonila za trideseti rođendan, ogrlica od ametista koju mi je Lucija donijela iz Egipta, lančić od bijelog zlata s potkovom za sreću koji sam dobila od tate kad sam diplomirala… meni su to bili predmeti koji me povezuju s ljudima koje volim.

Izvukla sam iz ladice zeleni šal koji mi je Tina poklonila za svoj rođendan i zarolala ga jednom oko vrata. Svi smo se složili da je to to.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.