Tuđi život : telenovela | Marina Vujčić

HITNA INTERVENCIJA

 

Kad smo već kod policije, na vjetrobranskom staklu prekrivenom tankim slojem snijega dočekala me prva kazna za parkiranje kojoj sam se nasmiješila u lice, znajući da ću je imati čime platiti. Ne samo nju, nego i sve one zaostale koje su čekale napokon pristigla bolja vremena. Bilo bi lijepo da sam tada mogla otići negdje proslaviti, ali morala sam požuriti u redakciju odraditi radno popodne. Odjednom sam postala prilično svjesna činjenice da sudjelujem u previše svjetova odjednom. Svakodnevni svijet, onaj kojim sam zarađivala mjesečnu plaću, sad mi se učinio kao višak. Osjećala sam se kao vlak čiji su se vagoni razdvojili i krenuli različitim kolosijecima koji se više nikad neće sastati. Više nisam znala koji je od tih vagona lokomotiva ni gdje su svi ti dijelovi mene zapravo krenuli, ali bez obzira na cijelu tu zbrku, osjećala sam da mi se događa nešto dobro i važno.

Morala sam to podijeliti s Tinom. Ona živi u Rijeci, i ako je mobilni operator u čijoj smo mreži imale pretplatu ikad požalio što je svojim korisnicima omogućio besplatne neograničene razgovore s jednim brojem, onda je to sigurno bilo na našem slučaju. Tina i ja besramno smo koristile tu pogodnost šaleći se kako u njoj treba uživati dok je, zbog nas dvije, ne ukinu. Nakon studija, na kojem smo od prvog dana osjetile duhovnu srodnost koju smo njegovale sljedećih pet studentskih godina, Tina se vratila u Rijeku jer se nije dovoljno zaljubila u Zagreb da bi ostala. Dolje je hrabro zatražila i dobila poduzetnički kredit kojim je otvorila malu izdavačku kuću specijaliziranu za birane naslove iz svjetske književnosti, koja je vrlo brzo našla svoje mjesto na izdavačkom tržištu. Zahvaljujući njezinim izdanjima koja mi je redovito slala čim bi izašli iz tiska, moja se kućna biblioteka rapidno povećavala, a pod izlikom povjerenja u moje lektorske vještine često mi je davala i posao znajući da mi od plaće zbog stambenog kredita ne ostaje gotovo ništa.

Prikopčala sam se na handsfree, upalila motor i krenula. Dok stignem u redakciju sigurno nećemo uspjeti sastaviti moju podivljalu kompoziciju, ali možda bismo barem mogle ući u trag lokomotivi.

– Pijana sam – rekla sam joj čim se javila.

– Metaforički ili zapravo? – pitala je, znajući da moja pijanstva često nemaju nikakve veze s alkoholom.

– Oboje – rekla sam. – Doduše, rakija je bila samo jedna, ali zato je svega drugoga bilo puno više.

– Slušam – rekla je na svoj smireni način, a u Tininu slučaju taj glagol značio je upravo to, doslovno. Ona nikad nije slušala napola, površno, i često me u razgovoru znala iznenaditi sjećanjima na nešto što sam rekla mjesecima ranije, ponavljajući od riječi do riječi neku moju već zastarjelu misao.

Vozila sam prema redakciji prepričavajući joj u kratkim crtama sinoćnji stvaralački zanos i zbližavanje s Irenom, napominjući da sam trenutno prilično opijena osjećajem moći izazvanim kreacijom nečijeg života, ali da je za sadašnje stanje ipak više zaslužan ugovor koji sam upravo potpisala.

– Dvije tisuće po epizodi? Pa to je divno! Sara, shvaćaš li ti uopće što se događa? – pokušavala je Tina nadglasati moje nepovezane misli koje su pod svakim nastojanjem da ih upristojim postajale još zbrkanije.

– Nisam sigurna da shvaćam – rekla sam. – Sad je tu još i Irena, i Netko, i čovjek u zelenom golfu… ali to ti tek moram ispričati.

– Čovjek u zelenom golfu? Sara, sigurna si da je sve u redu s tobom?

– Nisam. Samo znam da sam odlično, ali iskreno, nemam pojma gdje sam ni kamo će me sve ovo odvesti.

– Dolazim u Zagreb – rekla je jednostavno, kao da je to najprirodnija stvar na svijetu i kao da bi milijuni drugih ljudi rekli to isto da ih zbrkana prijateljica nazove.

– Stvarno? – upitala sam ganuto.

– Za vikend – rekla je. – Treba nam barem vikend da te dovedemo u red.

Šutjela sam neko vrijeme, kao i uvijek kad me preplavi ganuće. Čak i ja, pasionirana obožavateljica riječi i govorenja, vjerujem da su riječi katkad suvišne, da mogu umanjiti svečanost trenutka u kojem je sve i bez njih savršeno jasno. Kad bi svi ljudi, kao Tina, jednostavno mogli osjetiti što je u određenom trenutku najbolje učiniti za povratak izgubljene ravnoteže, svijet bi bio daleko ugodnije mjesto.

Dok sam ja uživala u ganuću koje je Tina u meni izazvala, ona je, s druge strane žice, uživala u tome što je izazvala to ganuće. Nije nam to bio prvi put da tako malo šutke zastanemo uživati u zahvalnosti što imamo jedna drugu.

– Danas je srijeda, ja dolazim u petak. Možeš li do petka funkcionirati bez većih ispada? – pitala me.

– Ne jamčim, ali dat ću sve od sebe – rekla sam. – Osim toga, nema smisla da se saberem, jer ako se saberem, ti ćeš možda pomisliti da ne trebaš dolaziti.

– Neću – rekla je odlučno. – Dolazim. Ovo je situacija koja nadilazi telefonske seanse. Hitna intervencija.

U našem internom rječniku ta je sintagma imala svoje jasno značenje. Hitna intervencija značila je situaciju koju treba analizirati do najsitnijih pojedinosti, rastaviti je na najmanje značenjske, emocionalne i racionalne jedinice, i onda sve te krhotine sastaviti u smislenu i logičnu cjelinu zaključaka uz pomoć kojih ćemo prevladati problematičnu situaciju, bez obzira koja se od nas dvije u njoj zatekla. U toj dugotrajnoj misaonoj forenzici uvijek bismo došle do nekog spasonosnog rješenja jer smo bile u stanju tako uporno i dugo čeprkati po svim svojim dvojbama, spoznajama i iskustvima da logičan zaključak nije imao nikakve šanse ostati nepronađen. Ukratko… Tinin dolazak trebao mi je više no ikad.

U međuvremenu sam stigla do redakcije. Srećom, nisam kasnila. Damjan, izvršni urednik, više je vremena ulagao u proučavanje i evidentiranje radnih navika zaposlenika nego u uređivačku politiku, a ja sam dobro pazila da mu ne dam povoda za bilo kakav prigovor. Otkad sam odbila njegov poziv na piće prije mjesec dana, bio je stalno narogušen na mene. Davao mi je najgore tekstove i najteže zadatke i toliko se trudio da mi nađe razlog za prigovor da mi se redakcijska atmosfera sve manje sviđala. Čim sam ušla, pogledao je na sat. To što sam došla na vrijeme učinilo ga je mrzovoljnim.

– Spremio sam u tvoj folder tekst za lekturu. Prilično je hitno – rekao je odmah, da ne pomislim slučajno kako imam vremena zabušavati.

Dunja me samo značajno pogledala. Znala je zašto je Damjan narogušen na mene. Ona je bila u milosti jer je jednom davno, dok još nije bila grafička urednica nego tek dizajnerica pripravnica, podlegla njegovu šarmu, ali učinila je to više zbog toga da prekine seksualnu napetost među njima nego zato što ju je zbilja zanimao. Dunja je vrlo praktična u seksualnim pitanjima. Znala sam joj zavidjeti na lakoći kojom svoj emocionalni život odvaja od tjelesnog i na vještini kojom neoštećenog mentalnog sustava izlazi iz veza koje su završile prije nego su pošteno i započele. Nisam je zbog toga smatrala ni površnom ni promiskuitetnom – koliko god se Dunjin ljubavni život nekome sa strane mogao činiti neozbiljnim, ja sam vrlo dobro znala da iza svega stoji pomno osmišljen obrambeni sustav. Razumjela sam je. I bila mi je draga možda baš zbog te snage kojom je izučila pružati emocionalni otpor onako kako drugi ljudi izuče zanat ili strani jezik.

Otvorila sam tekst koji mi je Damjan spomenuo. Užas. Bio je to tekst o GPRS i EDGE mobilnoj tehnologiji, prepun bitova, nejasnih mjernih jedinica za nejasne količine prijenosa nejasnih podataka. Trebat će mi pola radnog vremena da uopće istražim pravilno pisanje svih tih stručnih pojmova i kratica, a moja je sposobnost koncentracije na takve stvari, sa svim onim svjetovima u mislima, bila porazno niska. Već sam gotovo pala u depresiju od osjećaja nemoći koji me načas preplavio, ali onda sam se prisjetila da čovjek koji me pokušava izbaciti iz ravnoteže nema pojma da ima posla s vlasnicom ugovora vrijednog sto četrdeset tisuća kuna. Ta me misao naglo oraspoložila. Utješila sam se njome. Osim Tine, još nitko nije znao da sam potpisala ugovor i to mi je omogućilo da se osjetim nadmoćnom zbog tajne s kojom sam mogla šetati naokolo glumeći da se u mom svakodnevnom životu ništa bitno nije promijenilo. Mogla bih čak dati i otkaz ako procijenim da ne želim više podnositi Damjanovo osvetoljubivo mužjačko iživljavanje. Osjećala sam se kao da mogu sve, što god poželim, i s tim sam se osjećajem uhvatila ukoštac s tekstom koji mi je Damjan podvalio. Poslužila sam se opet mentalnim trikom posuđenim iz „Priče o M.“ i nakratko upisala pauzu u sve one druge živote i svjetove koji su se u meni nastanili.

Poslije posla otišla sam s Dunjom na sendviče u kafić blizu redakcije. Kad smo sjele i naručile, na trenutak sam došla u iskušenje da joj kažem za seriju i ugovor. Ipak nisam. Cijeli taj novi svijet s kojim se još ni sama nisam do kraja suočila činio mi se preosjetljivim za izlaganje tuđim procjenama. Srećom, Dunja je bila previše zaokupljena svojim ljubavnim životom da bi primijetila da joj nešto krijem. Nikola želi da se ona doseli k njemu, a ona mu nikako ne uspijeva objasniti zašto ona ne želi isto.

– „Ne traži od mene više nego što ti mogu dati.“ Rekla sam mu to već stotinu puta, a on onda počne zanovijetati kako to dovoljno govori o mojim osjećajima prema njemu i kako se samo poigravam njime jer, da mislim ozbiljno, ne bih se toliko premišljala – opisivala mi je situaciju, prepričavajući zatim njihove dijaloge na tako živopisan način da je njegove rečenice izgovarala produbljenim glasom, mijenjajući izraz lica svaki put kad bi ga citirala.

– Meni to miriše na raskid – rekla sam žvačući mekano pecivo nakrcano šunkom i topljenim sirom, iako sam znala da je cijeli taj uvod koji je napravila zapravo bio najava njezine odluke o prekidu veze.

– Što se mene tiče, to je već gotovo – rekla je. – Iako je šteta. Znaš, Nikola je zbilja dobar ljubavnik. Dok nije počeo komplicirati sa svim tim suvišnim očekivanjima, baš nam je bilo lijepo.

– Ti najbolje znaš – zaključila sam, a u meni je polako sazrijevala želja da što prije odem kući i u miru se prepustim svim svojim zbrkanim svjetovima.

– A ti? – pogledala me ispitivački.

– Što ja?

– I dalje ništa? Nikoga na vidiku?

– Znaš mene – nasmiješila sam se slabašno.

– Pogledaj se. Izgledaš fenomenalno. Stvarno je šteta da te nitko ne upotrebljava.

Zatim se počela tako glasno smijati svojoj dosjetci da je cijeli kafić uskoro buljio u nas. Doduše, nismo ni prije toga bile nezamijećene. Za mene se možda može reći da me muškarci tu i tamo znaju primijetiti, ali Dunja je, gdje god se pojavi, postajala glavna junakinja muških fantazija. Onako skladna i putena, sa savršeno isfeniranom prirodno plavom kosom koju je premještala s jednog ramena na drugo nedužnim kretnjama u kojima je bilo pritajene erotike, uvijek besprijekorno odjevena u haljine čiji su krojevi pratili njezine poželjne obline, izazivala je uzdahe kod oba spola. Čim smo ušle u kafić, stekla je najmanje četvoricu obožavatelja, a nakon njezine rečenice i glasnog smijeha koji je uslijedio primijetili su nas i oni kojima je, nekim čudom, Dunja promaknula pri ulasku. Izvadila sam notes i odmah zapisala njezinu antologijsku rečenicu potajno smišljajući gdje bih je mogla iskoristiti u svom scenariju. Bila sam spremna izmisliti lik poput Dunjina samo da osiguram toj rečenici mjesto u seriji. Kad već mene nitko ne upotrebljava, mogu barem ja upotrebljavati situacije iz stvarnog života u onom koji ću izmisliti.