Tuđi život : telenovela | Marina Vujčić
JER JA TO ZASLUŽUJEM
Probudila sam se oko podneva. Probudilo me, zapravo, zvono na vratima i trgnulo iz sna u kojem je također nešto zvonilo, samo što sam se prebrzo probudila da bih se mogla sjetiti što.
Pred vratima je stajao tata. Donio je voće, kruh, mlijeko, lijekove protiv gripe i sarme u plastičnoj posudi s poklopcem.
– To što nisi bolesna, ne znači da ne trebaš jesti voće ili da ti lijekovi nikad neće trebati – branio se kad sam se pobunila protiv bolesničkog statusa koji su on i mama očito dogovorili kako bi imali neki konkretan razlog da se brinu za mene. Čudno je to s roditeljima. Ponosni su kad se osamostališ, ali svaku priliku da se brinu za tebe dočekaju s takvim oduševljenjem kao da je odrastanje bila neka zabluda. Možda još nemam gripu, dodao je, ali to što spavam do podneva mogao bi biti znak da ću se uskoro razboljeti. Tako to kod mene i počinje – malaksalost, umor, nedostatak energije, pospanost. Recimo, kad sam u petoj godini dobila vodene kozice, spavala sam po šesnaest sati dva dana prije nego su izbile, a cijeli tjedan prije streptokokne upale grla žalila sam se na malaksalost i bol u zglobovima. To je bilo kad sam imala deset.
Dok je on tako prepričavao povijest mojih bolesti, prožela me svijest o tome koji je danas dan. Podne je, i za pet sati nalazim se s Mladenom, a tata bi se, po svemu sudeći, mogao dulje zadržati. Strah od te mogućnosti naglo me razbudio. Rekla sam kako bih rado čavrljala s njim, ali moram hitno lektorirati jedan tekst koji moram predati za dva sata. Odgovornost je tatin životni moto, i iako je pokazao zabrinutost zbog činjenice da ću raditi u takvom stanju, ostavio me da radim dajući mi do znanja kako mu je baš milo što njegova curica odgovorno poštuje rokove. Da je umjesto njega mama tog jutra došla u kontrolu, ne bih je se tako lako riješila.
„Bože, što ću obući?“ pomislila sam čim sam za njim zatvorila vrata. Ta misao stršala je kao strano tijelo u mojoj glavi. Veći dio života provela sam u trapericama, majicama i košuljama koje bih nosila češće da mi se dalo peglati, a sad mi se misao o tome u čemu ću se pojaviti pred Mladenom činila ključnom odlukom dana, o kojoj će, možda, ovisiti i cijela moja budućnost. Sviđa li mu se više ženstvenost ili jednostavnost? Možda je posebno osjetljiv na neku boju? Trebam li podignuti ili raspustiti kosu? Ravne čizme ili one s višom petom? Što ako nije baš visok pa mu zasmeta onih nekoliko centimetara peta koje bi me mogle učiniti višom od njega? Gomila nepotrebnih misli vrzmala mi se po glavi dok sam pripremala kavu, samo što ih nisam smatrala nepotrebnima. U tom trenutku činilo mi se da puno toga ovisi o naizgled nevažnim odlukama, o presudnom prvom dojmu. Zato sam valjda pila kavu pred vješalicama, a ne za kuhinjskim stolom kao obično.
Tamo je još uvijek visjelo onih nekoliko Dunjinih haljina. Odjednom su me počele privlačiti. Prisjetila sam se dojma koji sam u maloj crnoj haljini one večeri ostavila na Jana. U nečem takvom sigurno bih izazvala Mladenovo divljenje, samo što popodnevna kava u kafiću u Horvaćanskoj nikako nije bila prigoda za malu crnu haljinu. Već sam počela razmišljati kako je šteta što nisam umjesto popodnevne kave predložila večeru u nekom tihom restoranu, u koji bih mogla doći odjevena kao prava žena, a ne kao jednostavna djevojka iz susjedstva.
Moj repertoar odjeće ubio me u pojam. Ništa nije bilo dovoljno dobro za susret s Mladenom. Ali, još uvijek imam dovoljno vremena to ispraviti. Trgovine su sigurno pune stvari u kojima bih izgledala odlično, a sad si mogu priuštiti pošteni šoping. Ne sjećam se kad sam si zadnji put nešto kupila, a ovo je odlična prilika da se počastim nekim ženstvenijim izdanjem.
Opet sam donijela naglu odluku. Nisam još ni popila kavu do kraja, a već sam se spremala za izlazak. U nekoliko sati koliko mi je preostalo do susreta s Mladenom, stignem još napraviti kompletan make over i pojaviti se pred njim u izdanju koje će poništiti sve moje laži, ili barem ublažiti njihove posljedice. Bila sam spremna za nekoliko minuta. Dok sam pokušavala naći ključeve od Zvonka, netko je pozvonio. „O, ne, samo da nije mama“, pomislila sam i provirila kroz špijunku.
Pred vratima je stajao onaj isti dostavljač City Expressa od jučer. Nakon još jednog potpisa, postala sam vlasnica nove pošiljke u žutoj omotnici. Po rukopisu sam odmah znala od koga je.
Unutra je bilo nekoliko označivača za knjige. Bookmarkera. No nisu to bili obični označivači, osim što su bili jednakog duguljastog pravokutnog oblika kao oni na kakve smo navikli. Ovi su bili napravljeni od fotografskog papira i precizno izrezani tako da iz fotografiranih prizora ostane samo nagovještaj. Na jednome od njih bile su moja i Tinina ruka, u trenutku kad smo se na domjenku u kazalištu kucnule čašama pjenušca nazdravljajući „Tuđem životu“. Na drugom je bila samo moja kosa i djelić ramena koji izviruje iz male crne haljine. Na trećem označivaču bili su kotači mog Zvonka, koje sam odmah prepoznala jer imaju različite ratkape, a na četvrtom odlomak snježnog pejzaža iz moje ulice. Uz ta četiri označivača, u omotnici je bio i kartončić na kojem je tankim crnim flomasterom bio ispisan novi citat: „Mala stvar ima centričnu autističnost koja se negdje sakrije, zbije i čeka, a mi joj kažemo: a tu si, i dovodimo je u vezu s nekim našim djetinjim stanjem koje joj je slično, pa nam se učini da nam je rod.“
Pomislila sam kako sam nastradala kad Tina čuje za novu pošiljku. Ovakve geste ne ignoriraju se tek tako, a ja sam se baš to spremala učiniti. Istina, lijepo je, ima potencijala, ali susret s Mladenom zaposjeo je cijeli moj misaoni prostor i Janova je pošiljka u tom prostoru predstavljala višak koji me plašio. Uzela sam stoga jedan od označivača, onaj s kotačima mog Una, i umetnula ga u „Priču o M.“, na 115. stranici, na kojoj sam stala s čitanjem. Ostale sam spremila natrag u omotnicu i, upisavši pauzu u misli o Janu, izjurila van, u potragu za nekim novim odjevnim predmetom kojim ću očarati Mladena.
Kad sam izlazila s parkirališta, još uvijek nisam znala kamo ću u kupovinu. Trgovačke centre prezirem, ali procijenila sam da ću na vožnju do centra grada i traženje parkinga potrošiti previše dragocjenog vremena. To što sam zbilja krenula na zapad, prema trgovačkom centru čije sam postojanje dotad cinično ignorirala, bio je još jedan među mnogim znakovima gubljenja dostojanstva. No to nisu bili znakovi koje sam uočavala. Pratila sam putokaze i računala koliko još vremena imam na raspolaganju. U tih nekoliko sati moram kupiti nešto neodoljivo, vratiti se kući, tuširati se i presvući, srediti kosu, i onda na vrijeme stići u Barku. Osim tog plana o uljepšavanju, u mom mozgu nije bilo ničega. Ljubav je zbilja biološki moćna. Njezina kemija učas modificira sive stanice, i to na tako prikriveno perfidan način da više ne znamo što činimo.
U prvom dućanu u koji sam ušla osjećala sam se potpuno izgubljeno. Uvijek kupujem stihijski, bez plana, nakon što u izlogu usput vidim nešto što pomislim da mi treba, a sad nisam imala pojma što zapravo tražim. Prekapala sam po odjeći na vješalicama bez ikakve ideje što zapravo želim kupiti. Kad me prodavačica upitala može li mi pomoći, pomislila sam kako mi nitko ne može pomoći ako sama ne znam što tražim. Previše ponosna da joj to priznam, izašla sam iz prve trgovine i ušla u drugu, nadajući se da ću tamo doživjeti neko modno prosvjetljenje koje će me spasiti od neodlučnosti. Prodavačica u tom dućanu nije me odmah zaskočila, nego me neko vrijeme valjda krišom promatrala jer je svojim izoštrenim trgovačkim njuhom naslutila da sam težak slučaj. Tek kad sam zastala osvrćući se da vidim postoji li još neki štender s vješalicama koji nisam pregledala, prišla mi je i pitala tražim li nešto za sebe ili za poklon. To je već konkretno pitanje. Kad sam rekla da tražim nešto za sebe, pitala je o kakvoj se prigodi radi.
Hm… prigoda? „Znate, idem se sastati s muškarcem u kojeg sam se zaljubila i koji mene navodno voli, samo što se nikad prije nismo vidjeli i ja sad imam zadatak očarati ga na prvom susretu i dokazati da su njegovi osjećaji prema meni opravdani.“ Naravno da joj nisam mogla reći istinu. Rekla sam da tražim nešto suptilno i ženstveno, ali ipak svakodnevno. Nešto u čemu ću izgledati dobro, a opet ne svečano i glamurozno. Nasmiješila se kao da je očekivala baš takvu želju i izvukla vješalicu s košuljom u koju sam se na prvi pogled zaljubila. Košulja je bila zelenih tonova koji su se prelijevali u nepredvidivim nijansama, i bila je vrlo neobičnog kroja. Rukavi su bili tako rezani da donekle otkrivaju ramena, a prema podlakticama su se lagano širili ukoso. To nije bila košulja koju čovjek obuče, nego se njome obavije za lepršanje. Izgledala je pomalo imperijalno, kao detalj posuđen iz egzotične prošlosti.
– Ovo će vam prekrasno stajati – rekla je prodavačica samouvjereno. – To je vrlo prilagodljiva košulja. Nosite li je na traperice, izgledat ćete posebno, a u nekoj drugoj kombinaciji može biti i svečana.
Znala sam da je to ono pravo, ali ipak sam je išla u kabinu probati. Oduševilo me kako mi stoji i znala sam da ne moram dalje tražiti. Prodavačica je cupkala iza zavjese i raspitivala se jesam li zadovoljna. Kad sam odmaknula zavjesu da joj se pokažem, cijuknula je od zadovoljstva. Ne znam je li to cijukanje u opisu njezinog radnog mjesta, ali meni je svakako godilo. Čim je pokazala svoje oduševljenje, tutnula mi je već pripremljene traperice koje bi uz tu košulju savršeno pristajale. Nisam namjeravala kupiti još i traperice, ali, kad je bal – nek’ je s muzikom!
Nekoliko minuta kasnije stiskala sam u ruci vrećicu sa svojom novom odjećom. Potrošila sam gotovo tisuću kuna, ali nisam se zbog toga osjećala nimalo krivom. Štoviše. Zaslužila sam te traperice i košulju, a i moja kosa za takvu priliku zaslužuje malo dodatne pažnje. Bez previše razmišljanja ušla sam u frizerski salon. Jer, kosa je važna. U ključnom prvom dojmu, moja kosa može odigrati značajnu ulogu. Stoga sam rekla frizerki da želim samo da malo obuzda i stilizira moje prirodne kovrče. Riskirat ću. Ako Mladen više voli ravnu kosu, morat će se naviknuti na moju kovrčavu jer je sigurno neću peglati prije svakog susreta.
Zapravo nisam bila svjesna tih misli o planiranju naših budućih susreta. Osjećala sam ih kao nešto posve izvjesno, potiskujući sve one brige o lažima koje mi Mladen mora oprostiti da bi se novi susreti dogodili. Bila sam sve sigurnija da ćemo se na prvom susretu zajedno smijati lažima koje su nas spojile, a još više strahovima koje su u meni izazvale. Pozitivne misli bile su jedino s čim sam u tom času mogla živjeti. Uz Mladenove poruke koje su cijelo jutro stizale na naš broj, drukčije misli nisu imale šansu preživjeti.
Sadržaj
Ništa nije slučajnoU potrazi za stavom
Dupla kava i zeleni čaj
Duhovna logistika
Romantizam u prozorčiću
Mentalna terapija
Soundtrack za dan
Nekoliko ulica samoće
Fantomska bol
Duhovni leptirići
U borbi za znamenke
Hitna intervencija
Virtualna intuicija
Kad se to dogodilo?
Princ na Harley Davidsonu
Skromno obilje
In vino veritas
Višak tuđe sreće
Izlazna strategija
Nelogičnim putem
Mutne staklenke
Posrnule djevojke
Dvadeset i osam sinonima
Posuđena junakinja
Buduće fotografije
Ljubav prema potencijalnu
Ofelijin pokušaj
Složenac od tikvica i sira
Stvaralački mazohizam
Nagle odluke
Pod izlikom istraživanja
Korak u stvarnost
Ljubav u ilegali
Tajne rečenice u mislima
Jer ja to zaslužujem
Tko je sretnik
Na tajnom zadatku
Još malo patetike za kraj
Prevarena stvarnost
Čipkasti kompletić
Točka na dan
Javna tajna
Time se hranim
Zeleno svjetlo za strast
Sol na ranu
Neugodna istina
Jednom su se voljeli
Lakoća virtualnog izbora
Svjetlo ili sjena
U potrazi za cjelinom
Hepilog
Impresum