Tuđi život : telenovela | Marina Vujčić

NIŠTA NIJE SLUČAJNO

Kad je alarm ujutro zazvonio, sanjala sam da potpuno gola kupujem hranu u trgovačkom centru. Trebalo mi je vremena da shvatim da nisam tamo, u snu, gola, nego u svom krevetu, u plavoj flanelskoj pidžami s oblačićima koju sam lani dobila od tate za rođendan. Čak ni osjećaj topline te pidžame, zbog koje sam se i u trideset drugoj znala osjećati kao tatina mala djevojčica, ni mekoća pokrivača, ni šum vodokotlića iz susjednog stana koji se kao i svakog jutra oglasio oko sedam, nisu me mogli uvjeriti da više nisam u onom golemom samoposluživanju u kojem se svi zlobno cerekaju buljeći u moju golotinju. Nikad se prije nisam osjećala tako bespomoćnom, nezaštićenom i jadnom kao u tom snu. Ljudi su toliko besramno i nasilnički zurili u mene da mi se činilo kako mi njihovi pogledi prodiru i ispod kože, do unutrašnjih organa koje bi, da je san potrajao, sigurno rastrgnuli svojim iskešenim zubima i zašiljenim noktima. Da sam nakon buđenja imala koga zagrliti, nekoga tko bi me brže od mene same uvjerio da je to bio samo san, možda ne bih toliko drhturila od jeze koju su ti prizori u meni pokrenuli. Ovako sam neko vrijeme mrcvarila jastuk, zatvorenih očiju strahujući što ću ugledati kad ih otvorim. Tko zna, možda sam još uvijek tamo, i možda je osjećaj pidžame koja se na lijevoj nozi zarolala do koljena samo moja uobrazilja, izazvana pustom željom da, umjesto tamo, budem u svom krevetu?

Iako se radilo o prizorima koje bi svatko normalan, ili barem svatko tko imalo vodi računa o tome kako će započeti dan, želio što prije zaboraviti, ja sam ih iza zatvorenih kapaka svom silom nastojala prizvati u sjećanje. Još kao djevojčicu uvjerili su me kako se san, baš kao fotografije na filmu koji neoprezno izvadiš iz fotoaparata, izbriše ako ujutro pogledaš kroz prozor prije nego ga se prisjetiš. U to sam toliko čvrsto vjerovala da sam bila posve sigurna da su svi oni snovi kojih se ne sjećam nepovratno izgubljeni samo zato što sam ih prije prisjećanja neoprezno izložila svjetlu dana. Ovo je nesumnjivo bio san u kojem se krije gomila skrivenih poruka, i ako je suzdržavanje od pogleda kroz prozor sve što trebam napraviti da shvatim njegovu simboliku – onda mi ne preostaje drugo nego analizirati ga prije ustajanja, koliko god neugodan bio.

Kad bolje razmislim, sve je u tom snu bilo obrnuto od moje stvarnosti. S tim bi se složili svi koji me poznaju. Na primjer, nikad ne kupujem u velikim samoposluživanjima trgovačkih centara – mali dućan u prizemlju zgrade sasvim dobro pokriva moje prehrambene potrebe. Osim toga, u kolicima su bile stvari koje ja nikad ne bih kupila. Iz njih su stršali repovi poriluka, a ja poriluk ne mogu smisliti! I ne samo poriluk. Bile su tu i žitne pahuljice, glavice brokule, vrećice s grejpom i limunom, boce negazirane vode i tetrapaci sojinog mlijeka, paketići heljde, tofua, ječma i crvene leće… ukratko, obilje zdrave hrane koju ja, jednostavno rečeno – prezirem!

Kakvo tumačenje uopće mogu izvući iz činjenice da sam u snu gurala hranu koju ne jedem, da sam kupovala gdje inače ne kupujem, da sam na glavi imala tek ostatke svoje duge kovrčave kose koja je izgledala kao da me netko ošišao na spavanju, i da sam, uza sve te nelogične činjenice, bila posve gola, izložena poruzi i prijetnjama gomile? Užas! Da me alarm nije probudio, vjerojatno bih odsanjala još i poniženje na blagajni, gdje bi se sasvim sigurno ispostavilo da uopće nemam čime platiti sve to što sam gurala u kolicima. Ruku na srce, to nije bio san nego prava noćna mora! I to baš prije sastanka na kojem bih morala zračiti samopouzdanjem i kreativnim optimizmom koji i druge mora uvjeriti da znam što radim i što hoću.

To da znam što radim, bilo je daleko od istine. Sigurno je i san došao kao opomena da prestanem druge, ozbiljne ljude uvlačiti u svoje nepromišljene odluke koje donosim kad podlegnem naletima samouvjerenosti. Što mi je, na primjer, trebala cijela ta priča sa scenarijem? Javim se na natječaj za sinopsis za dramsku seriju kao da je to najprirodnija stvar na svijetu, kao da cijeli život i ne radim ništa drugo nego pišem scenarije, i tek kad se cijela stvar pokrene, počnem razmišljati jesam li tome uopće dorasla. Nije čudo da sanjam kako me zlobna svjetina želi ismijati, poniziti i naposljetku rastrgnuti, kad se sama izlažem i guram negdje gdje mi, sudeći po noćnoj mori s kojom sam se probudila, očito nije mjesto.

Nisu mi se sviđale sve te misli koje je san u meni pokrenuo. Malo zdrave nesigurnosti je u redu, ali neću valjda dopustiti da me jedan ružan san ozbiljno pokoleba? Koliko god sam truda neposredno nakon buđenja ulagala u spašavanje slika sna, sad sam još više truda ulagala u nastojanje da ih se riješim. Prvo sam stala pored prozora da svjetlost poništi i zadnje ostatke neugodnih prizora. Zagreb se budio, vlažan od noćne kiše, pa sam otvorila prozor puštajući njegovu svježinu da istjera iz sobe ustajale slike noćne more dok se ja tuširam.

Nije mi preostalo drugo nego uhvatiti se za spasonosnu misao kojom sebi uspijevam objasniti sve neobjašnjivo i za kojom posegnem uvijek kad mi se čini da sama ne utječem baš previše na stvari koje mi se događaju. Malen, jednostavan zaključak koji sam usvojila kao osobnu religiju koja sve objašnjava. Ništa nije slučajno. To je moja mantra za izbjegavanje racionalnosti. Uhvatila sam se za nju i tada, pod tušem, razmišljajući kako nikako ne može biti slučajan način na koji je cijela priča sa serijom započela. Ne može biti slučajno da sam baš ja toga dana bila u smjeni na svom radnom mjestu u časopisu „Vrijeme“ i da sam, iako tekstove uvijek lektoriram u Wordu, prije nego ih prepustim grafičarima, taj tekst lektorirala izravno na prelomljenoj stranici jer je autor debelo kasnio s predajom. Ne može biti slučajno da je na toj istoj stranici, tik uz tekst, bio otisnut oglas u kojem producentska kuća „Kadar“ raspisuje natječaj za sinopsis za dramsku seriju. Oglas za natječaj uz tekst koji govori o ljubavnim vezama začetim na internetu – to nikako nije moglo biti slučajno! Shvatila sam tu blizinu članka i oglasa vrlo osobno – kao poruku koja me se tiče. U mom nezasitnom umu baždarenom za fikciju cijeli taj spoj odmah je proizveo viziju mnogih plaćenih rata stambenog kredita koje su mi zadnjih godinu dana žderale više od polovice prihoda. I neka mi onda netko kaže da je sve to bilo slučajno!

Nakon tuširanja smućkala sam nesicu s toplom vodom izravno iz pipe. Uvijek to radim. Nikad mi nije bilo jasno zašto ljudi čekaju da voda zavri, da bi onda opet čekali da im se kava ohladi. Dok sam pijuckala mlaku kavu nalakćena na kuhinjski stol tako da okvir prozora iz moje perspektive zahvaća više neba a manje okolnih zgrada, i dalje sam razvijala svoju teoriju neslučajnosti. Istina je da je taj sinopsis koji sam u dahu napisala bio proizvod mog literarnog, ili bolje reći – egzistencijalnog avanturizma, ali ne možemo zanijekati čudne okolnosti u kojima sam uopće došla na ideju da ga napišem. Ni to što sam na natječaju prošla, ne može biti slučajno. Zašto je priča o ženi koja riskira brak zbog virtualne veze producenta baš tako pogodila u žicu da je odlučio naručiti scenarij od jedne Sare Lukas, anonimne lektorice koja nema scenarističkog iskustva? Budući da ni to, sasvim sigurno, nije bila stvar slučajnosti, nemam se što opterećivati suvišnim pitanjima i nagađanjima. Odradit ću taj razgovor s redateljem koji je producent dogovorio, a onda ću se dalje suočavati sa stvarima kako se budu događale. Uostalom, ako se sve ionako događa s razlogom, uklopljeno u neku višu ravnotežu na koju sama baš nemam preveliki utjecaj, što onda imam toliko analizirati i komplicirati? Proglasila sam zabranu na sve misli koje uznemiruju i odlučila započeti svoje jutro ispočetka.