Tuđi život : telenovela | Marina Vujčić

PREVARENA STVARNOST

 

Kad sam se vratila kući, već sam bila puno bolje. Doduše, razočaranje samom sobom još me nije napustilo, ali barem mi se činilo da još uvijek mogu nekako popraviti stvar i opravdati uludo potrošeno vrijeme i osjećaje ulažući ih u korisne stvari. Osjetila sam gotovo osvetnički nagon da prevarim stvarnost opisujući u scenariju sve ono što mi se u pravom životu nije dogodilo onako kako sam zamislila. Ako sam već ja proživjela poraz, mogu se barem pobrinuti da se Ireni ne dogodi isto. U njezinu slučaju, nikakva mi stvarnost ne može pobrkati račune. Utješna misao da vladam barem jednim od svojih svjetova dala mi je snagu da prebolim svijet koji sam ostavila na dnu jezera. Mladen i Sara prestali su postojati kao par, ali Irena i Netko još imaju svoju priliku, i ja sam ta koja će im omogućiti da svojoj iluziji udahnu pravi život, u svoj njegovoj dramatičnosti, ljepoti i punoći.

Dok sam skupljala hrabrost da nazovem Tinu i ispričam joj što se dogodilo, ona je nazvala mene. Ne znam jesam li to već spomenula, ali Tina ima razvijene senzore za moja loša stanja. Nasluti ih potpuno neobjašnjivo, kao da mi je sestra blizanka s kojom me vežu pomiješani i podijeljeni genski zapisi, a ne samo bezuvjetno prijateljstvo. Čim sam se javila, shvatila je da sam u komi, ali nekako je to znala već i prije nego što me je čula. Najavila mi je taj osjećaj opisujući mi san koji je sanjala prethodne noći. U tom snu ja sam se izgubila u labirintu izgrađenom od golemih naslaga knjiga poslaganih u zidove. Tražila sam izlaz, ali nikako ga nisam mogla naći pa sam počela rušiti zidove od knjiga. Iza porušenih stalno su nicali novi, još veći, i ja sam se uskoro počela boriti za zrak, pokušavajući rukama razmicati oblake prašine koji su se stvarali pri rušenju knjiga.

– U jednom času pomislila sam da ćeš se ugušiti, i to me probudilo – rekla je, i sama jedva dolazeći do daha.

Da je to bio netko drugi, odmah bih imala spremno tumačenje za taj san. Zatrpala sam se drugim svjetovima, što literarnim a što virtualnim, i gušim se u njima ne nalazeći izlaza. Nikakva mudrost. No, to je bila Tina, a ona nikad ne sanja takvu jednostavnu simboliku. Prije nego krene u podrobnu analizu prizora iz sna, morala sam joj priznati što se dogodilo.

– Tina, napravila sam glupost – rekla sam joj, jednostavno.

– Imamo hitnu intervenciju? – pitala je.

– Nema se tu što intervenirati ni previše analizirati. Glupa sam, naivna, nepromišljena i nezrela – nastavila sam sa samooptuživanjem.

– Da čujem, što je bilo?

Sve sam joj ispričala. Mogla sam s druge strane čuti samo njezino disanje dok je slušala ispovijest o svemu što sam zadnjih nekoliko dana radila njoj iza leđa – od odluke da ću ga upoznati i prvog telefonskog razgovora, do susreta i razočaranja. Nije me prekidala. Pustila me da jedem vlastitu jezikovu juhu, znajući da mi je to potrebno kako bih i nju i sebe uvjerila da sam potpuno svjesna razmjera i posljedica svoje naivne izgubljenosti u svijetu u koji sam tako tvrdoglavo zalutala.

Tina nije od osoba koje vole reći „Jesam li ti rekla“ ili „Vidiš da sam bila u pravu“, ali ovaj put morala me podsjetiti na svoju zloslutnu zagrebačku prognozu iz našeg razgovora o Nekome.

– „Sara, znaš li ti koliko na svijetu ima pametnih a debelih ljudi?“ – ponovila je svoju ondašnju rečenicu, uz prigodno smijuljenje koje joj nikako nisam mogla zamjeriti.

– Ne znam koliko ih točno ima, ali ja sam upoznala jednoga – uzvratila sam, sad već dovoljno smirena da se i sama mogu nasmijati. – I što je nagore, on je zbilja pametan.

– I zbilja debeo. Dobro. Sad znaš. Nećemo sad drviti po tome u beskraj.

– Nadam se – odgovorila sam.

– Sjećaš se kad sam ti jednom pričala kako sam otišla predaleko u mračnim mislima jer nije bilo nikoga da me u njima zaustavi?

– Naravno.

– E pa tebi se sad dogodilo to isto, samo u obrnutom smjeru. Jednostavno ti se svidjelo to što si željela misliti o Nekome i nije bilo nikoga da te zaustavi u tom idealiziranju.

– Hm, da. Bilo je, ali ti nisam dopustila da me zaustaviš. Htjela sam biti sama svoj guru.

– I kako je to završilo? Što si mu rekla na odlasku?

– Ništa posebno. Kao, javit ću se. Ali ja sam bacila taj broj u jezero.

– Molim?

– Potopila sam to.

– Sara, ljude ne možeš tek tako potopiti kad više nisu virtualni. Netko će negdje i nekad isplivati, ne možeš se praviti da više ne postoji.

Baš to me i mučilo. To da će Mladen i dalje na neki način biti tu negdje i samom činjenicom što postoji podsjećati me na ono što sam samo htjela što prije zaboraviti.

– Znam. Javit ću mu se kad se malo saberem. Nego… te knjige koje si sanjala…

– Što s njima?

– Jesu li imale označivače?

– Bookmarkere? Ne sjećam se. Ne bih rekla. Zašto?

– Danas sam ih dobila nekoliko.

Već kad sam ušla u stan, omotnica na stolu podsjetila me na Jana i njegovu jutrošnju pošiljku, ali nisam bila spremna misliti o tome. Valjda sam baš zato, u strahu da opet ne odem mislima predaleko u neku zabranjenu zonu, spomenula Tini i taj događaj. Nisam se ni sama mogla oteti dojmu da je to na neki način važno, ali moji kriteriji o tome što je važno ili nije toga su dana već jednom doživjeli potpuni fijasko pa nije bilo uputno igrati se novima. Ali Tina – ona se mogla do mile volje zabavljati njima. Ona je već kod prve pošiljke, ako ne i kod uhođenja na cesti, osjećala da je to važno, a nova joj je pošiljka samo potvrdila te slutnje.

Iz naših zajedničkih sjećanja o Janu izvukla je sve adute koji mu idu u prilog – od načina na koji je doživio moje čitanje za volanom i poštovao svoj unutrašnji nagovor da me slijedi na cesti, do mirne odlučnosti kojom mi je prišao na parkiralištu i u kazalištu i maštovitih gesti slanja neobičnih pošiljaka. Logičke poslastice Tinina su specijalnost, a način na koji mi ih servira ne može se mjeriti ni sa znanstvenim dokazima u nekom istraživačkom postupku zbog kojih bi se i najveći skeptici postidjeli vlastitih sumnji. No ipak, bez obzira na svu njezinu umješnost uvjeravanja, osjećala sam da sam u „slučaju golf “ ionako sve pokvarila i da je tvrdoglavo zastupanje stava koji sam prema Janu već zauzela moj jedini mogući izbor. Osim toga, nakon slučaja s Mladenom, rekla sam Tini, treba mi duga apstinencija tijekom koje ću se očistiti od nezrelosti od koje moram poštedjeti nekog potencijalnog muškarca koji će jednom, tko zna kad, ući u moj život. Budući da je i sama bila u razdoblju samopromatranja, razumjela je moju potrebu za izolacijom. Prekopati malo po vlastitom duhovnom sustavu uvijek je korisno, i to je najpametnije što mogu učiniti za sebe. A i za druge, ne želim li još koga povrijediti svojim eksperimentalnim uplitanjima u tuđi život.

Te večeri stigao je Marlenin mail – pisala je kako joj se priča jako sviđa i kako se od srca nada da će baš ona zaigrati Irenu. Njezino pisamce bilo je puno duha – zamolila me da joj dojavim koji će glumac igrati Nekoga čim to budemo znali, kako bi se na vrijeme počela zaljubljivati. Do tog trenutka nisam ni razmišljala o tome koji bi ga glumac mogao utjeloviti, no jedno je sigurno – sasvim sigurno neće izgledati poput Mladena Poljaka.

Iako prošlu noć gotovo uopće nisam spavala, nova mi nije donijela potrebu za snom. Osjećala sam se gotovo svečano, pomirena s odlukama koje sam donijela i onima koje su se u meni tek pripremale i koje su mi, unatoč tome što su u mojim mislima postojale tek kao naznake, djelovale mudro. Mislila sam kako bi bilo pametno izvjesiti na vrata svojevrsno priopćenje o neopćenju, isto takvo priopćenje poslati roditeljima i prijateljima, i tako javno objaviti svoj izolacijski manifest.

Iz neslavnog završetka slučaja Sara i Mladen proizašlo je i nešto dobro, što sam osjetila čim sam sjela pisati. Bila sam sigurna da ću priču o Ireni moći završiti u miru, isključujući sebe iz događaja koji su pripadali drugima. Lagodan položaj promatračice upravo je ono što mi treba da napišem taj scenarij bez osobnog dramatiziranja. Irena je lik, Netko je lik, a ja sam stvarna osoba koja ima moć upravljati njihovim sudbinama.

Željela sam opisati njihov prvi susret dok sam se još barem u tragovima sjećala vlastitog osjećaja s kojim sam otišla upoznati Mladena. Bit će to dobra mentalna terapija, pomislila sam, i prigrlila natrag svoju spisateljsku fikciju kao prostor u kojem ću se odmoriti od stvarnosti, ovaj put bez ružnih posljedica.