Tuđi život : telenovela | Marina Vujčić

PRINC NA HARLEY DAVIDSONU

Na povratku iz redakcije spontano sam odlučila svratiti do Lucije. Morala sam izbliza promotriti nečiji bračni život, i provjeriti Lucijino stanje duha koje me, otkad sam se spetljala s Irenom, počelo opasno kopkati. Lucija i ja odrasle smo zajedno, i vjerujem kako još od naših djetinjih druženja u parku na Ribnjaku, gdje smo učile voziti bicikl i kasnije povjeravale jedna drugoj imena prvih tajnih simpatija, mogu u njezinom pogledu prepoznati i najmanje naznake nezadovoljstva – s jednakom lakoćom kojom ih ona prepoznaje kod mene. Kad se prije tri godine udala za Fabijana, njezinu smo potragu za srećom simbolično spremile u arhiv zalijevajući je pivom na djevojačkoj večeri u klubu „Route 66“, u kojem su vremešni rokeri te večeri svirali samo za nas, a Lucijini prijatelji bajkeri čekali da nas nakon pijanke razvezu kućama. Otkrijem li da je danas nesretna poput Irene, da svoj brak osjeća kao klopku iz koje želi pobjeći u neki svoj tajni svijet, posumnjat ću i u nepogrešivost svojih dijagnoza Lucijina duhovnog stanja i u sve što sam dotad mislila o ljubavi.

Otvorila mi je vrata s bebom u naručju, dok joj se dvogodišnji sinčić čvrsto držao za nogavicu trenirke. Čini se da je uspjela vrlo dobro svladati balansiranje u toj dvostrukoj simbiozi jer me uz jednostavan manevar, kojim je tromjesečnu djevojčicu pridržala lijevom rukom, uspjela čak i zagrliti. Razveselila se što sam banula i izjavila da je baš super što sam došla jer joj se pije kava, a kad je pije sama osjeća se nekako polovično. Stan je izgledao kao da ga je upravo poharao uragan – pod je bio prekriven razbacanim igračkama, ugaženim ostacima keksa i banana, na naslonima stolaca gomilale su se naslage odjeće, a stol i kuhinjska površina bili su zatrpani zaostalim suđem koje je, čini se, već dulje vrijeme čekalo na pranje. Iskreno, na spomen kave prvo sam se zapitala gdje bismo uopće mogle osposobiti komadićak prostora na kojem ćemo je popiti.

Bez obzira na sav taj nered – na dječaka koji me nepovjerljivo promatrao ne ispuštajući Lucijinu nogavicu, na djevojčicu koja se rasplakala čim ju je spustila u krevetić, na telefon koji je počeo zvoniti u isto vrijeme kad je mlijeko na štednjaku počelo kipjeti – Lucija je zračila zadovoljstvom koje se meni, koliko god uvjerljivo bilo, u tom času činilo nerealnim. Dok sam ukipljeno stajala razmišljajući što bih prvo mogla napraviti da joj pomognem, Lucija je – i sve to smiješeći se – podignula dječaka u naručje, sklonila mlijeko s vatre, javila se na telefon da kaže Fabijanu da će ga nazvati kasnije, spustila dječaka u ogradicu tutnuvši mu u ruke mehaničkog puža, uzela uplakanu djevojčicu iz krevetića, sjela s njom na slobodan komadić kauča, otkopčala majicu i izvadila lijevu sisu koju je curica s oduševljenjem prihvatila.

– Možeš staviti vodu za kavu – rekla je čim se malena umirila. – Moraš samo iskopati džezvu u sudoperu i oprati je.

Dok sam tražila džezvu, pomislila sam kako bih usput mogla poslagati prljavo suđe u perilicu da joj pomognem bar malo raskrčiti nered, ali kad sam je otvorila shvatila sam da je puna čistog suđa koje Lucija, očito, nije stigla spremiti.

– Ma pusti to – reagirala je čim je shvatila moju namjeru. – Samo iskopaj džezvu. Kad Fabijan dođe s posla, idemo s klincima kod njegovih, a Katica dolazi srediti stan.

– Možda da ipak malo raskrčim? – pitala sam, nagađajući što bi Tina rekla da vidi njezinu kuhinju.

– Ma što ti pada na pamet! Sjedni ovamo i pričaj što ima u vanjskom svijetu. Ima što novo kod tebe? Sumnjiva si mi – ispitivački me promatrala premještajući malenu na desnu sisu.

Pristavila sam vodu za kavu, premjestila otvoreni paket pampersica na pod da mogu sjesti na kauč, i uzdahnula kao da je meni teško u životu.

– Pa zapravo… ima svašta novoga.

Ispričala sam joj sve o „Tuđem životu“, s naglaskom na Irenino bračno nezadovoljstvo, vrebajući na bilo kakvu naznaku da Lucija u Ireni prepoznaje sebe. No, takvim dokazima nije bilo ni traga. Lucija se jednostavno veselila činjenici da pišem, ponavljajući kako je to bilo samo pitanje vremena, i kako čeka da propišem još od osnovne škole, kad se profesorica hrvatskog oduševljavala mojim zadaćama.

– A priča? Što misliš o priči? – pitala sam, navodeći Luciju na sklizak teren bračne nevjere.

– Mislim da je tema sjajna. Gomila ljudi se navukla na taj internet, i čujem da tamo vlada pravi kupleraj. Aktualno je, suvremeno, urbano. Ne čudim se da si pobijedila na tom natječaju.

Djevojčica joj je u međuvremenu zaspala na sisi i Lucija ju je oprezno spustila u krevetić. Mehanički puž toliko je zaokupio njezina sinčića da se činilo da je onaj bučni kaos koji sam zatekla pri dolasku stvar neke daleke prošlosti, koja ne spada u Lucijinu svakodnevnicu. Dok mi je objašnjavala kako misli da je ljubav preko interneta tema koja nas se itekako tiče jer je u posljednje vrijeme zaslužila status paralelne stvarnosti o kojoj svi šute, skuhala je kavu.

– Htjela bih da gledatelji ne osude Irenu zato što je prevarila muža. Misliš li da je to moguće? – navodila sam je i dalje na tanak led.

– Moguće je, ako napraviš od tog njezinog muža dovoljno uvjerljivog negativca. Bude li dovoljno nesretna, neće joj zamjeriti.

Dovoljno nesretna? Zapitala sam se kako bismo mogli definirati mjernu jedinicu za nesretnost i kolika nam vrijednost te jedinice daje za pravo potražiti sreću izvan braka.

– Je li tebi ikad palo na pamet da prevariš Fabijana? – upitala sam izravno, shvaćajući da Lucija ni na koji način Irenu ne povezuje sa sobom.

Na to je Lucija prasnula u iskren, neusiljen smijeh.

– Sara… ne budi smiješna! Pa tko bi uopće želio prevariti Fabijana? On je jedini primjerak muške vrste s kojim uopće želim imati posla. Nježan je, brižan, odan, muževan, pametan i sposoban, i zatelebana sam u njega do daske!

– Stvarno? – upitala sam naivno, kao da mi treba još veća potvrda da ljubav s vremenom ne mora izgubiti na snazi, i da obiteljski život ne mora nužno prerasti u otužnu rutinu.

– Stvarno. Zbilja sam sretna. Čemu ta sumnjičavost?

– Što ja znam… ta serija, Irena… počela sam se pitati koliko možemo biti sigurni u ljubav.

– A čuj, da postoji neki test za zaljubljenost kao za trudnoću, ja bih ti se sad popišala na njega. I budi sigurna da bi poplavio.

– I baš ništa ti ne nedostaje? – ustrajala sam.

– A što bi mi trebalo nedostajati? Sva sreća pa sam na vrijeme prerasla mladenačke snove o princu na Harley Davidsonu! Taj bi vjerojatno svu plaću trošio na pivo s prijateljima i na oldtimere, a večeri provodio u garaži s bendom koji već deset godina skuplja materijal za prvu ploču – ismijavala je uspomenu na svoju djevojačku zanesenost muškarcima u kožnim motorističkim odijelima i glazbenicima u usponu.

– Kad se sjetim… – nasmijala sam se pomalo sjetno premotavajući u glavi Lucijinu povijest koju sam poznavala do najskrovitijih detalja.

– Sva sreća pa sam ipak uspješno odrasla – hihotala se, a onda uozbiljila ponesena unutrašnjim blaženstvom koje ju je naglo preplavilo. – Znaš… taj mir, koji te ispuni kad nekoga istinski zavoliš, i kad tebe netko obožava, to se ne može mjeriti ni s kakvom drugom zabavom. Draga moja, od srca ti želim da se i tebi to što prije dogodi. I ta djeca, zbog kojih ti život odjednom dobije na vrijednosti… mislim, pravoj vrijednosti…

Više nije bilo nikakve sumnje u Lucijinu sreću. Čak i da nije s toliko zanosa govorila o tome koliko je život koji živi ispunjava, iz svake njezine kretnje, iz načina na koji je promatrala svoju djecu i blistala na spomen svog muža, zračio je mir na kojem sam joj zavidjela. Navela me da i sebi poželim naslage neopranog suđa u sudoperu, razbacane igračke, i mir zbog kojeg ne bih ni okom trepnula kad mlijeko na štednjaku iskipi. Preplavilo me ganuće, i čvrsto sam je zagrlila jer mi je sa srca pao golemi teret sumnje u njezinu sreću.

– No, no, mislim da tebi ozbiljno nedostaje netko za grljenje. I to netko tko nema sise – smijala se uzvraćajući zagrljaj.

– Kad smo već kod sisa, tvoje su postale impozantne – primijetila sam.

– Da. Napokon imam sise. Fabijan je oduševljen. Hej, kad smo već kod toga…

Ustala je i iz ladice komode izvukla Palmersovu vrećicu koju mi je bacila u krilo. Zavirila sam unutra i izvukla predivan svileni kombine s čipkastim rubom na dekolteu i tankim naramenicama.

– Večeras ću ga iznenaditi u ovome – smješkala se izazovno. – Malo ću glumiti da sam umorna kako bi pomislio da nema šanse za seks, a onda ću, kad djeca zaspu, u ovome izaći iz kupaonice. Plus samostojeće čarape, naravno.

Gledala sam u tu moćnu svilenu krpicu pitajući se postoji li mogućnost da ja, koja trenutno živim nekoliko paralelnih života, zapravo propuštam jedini pravi. Iznenada sam stekla dojam da mi se, pored svih navodno važnih stvari koje mi se događaju, zapravo ne događa nešto što je doista važno, ako ne i najvažnije. No za mene možda još ipak ima nade. S tugom sam pomislila na Irenu, u čijem braku više nikakve krpice nisu bile dovoljno moćne da poprave ili uljepšaju stvar.

Bilo je vrijeme da odem – Irena Serdar nije stanovala na toj adresi.