Tuđi život : telenovela | Marina Vujčić

TKO JE SRETNIK

Kad sam se, okrunjena sjajnom i bujnom kosom koja je oživjela pod rukama spretne frizerke, vratila kući, bila su već prošla tri sata. Tuširala sam se pazeći da ne pokvarim frizuru, i onda poskidala etikete s novih traperica i košulje. Pred samom sobom pravila sam se smirenom, ali zbog pomisli da ću za manje od dva sata sjediti s Mladenom i gledati ga u oči drhtale su mi ruke i klecala koljena. Vratila sam nakratko u mobitel službeni broj, tek toliko da ne izazovem opet zabrinutost u vanjskom svijetu, i s olakšanjem zaključila da me nitko nije zvao. Prije polaska trebalo je opet aktivirati moj i Mladenov broj, jedinu vezu koja nas je u stvarnom svijetu povezivala. Svi koji su me mogli zvati sad već ionako znaju da sam se zbog pisanja stavila u karantenu, pa to što će mi mobitel dobar dio dana biti isključen nije trebalo biti sumnjivo.

Obukla sam svoju novu odjeću i ogledala se pred zrcalom u hodniku. Doživljavala sam se na potpuno nov, ženski način. Sviđala mi se ta iznenadno probuđena žena u meni koja me promatrala iz zrcala. Traperice kao da su bile krojene po meni. Bile su dovoljno uske da nogavice uguram u svoje omiljene čizme. Riskirat ću s petom. On ne može biti niži od mene – zajedno s tih nekoliko centimetara nisam viša od 1,75. Sigurno je visok, tamnokos i skladno građen. Njegov glas jednostavno proizvodi takvu sliku.

Promatrajući se, mislila sam kako je šteta što se inače ne brinem toliko o svom izgledu. Ta nova žena koja sam postala uz malo truda i koncentracije na vanjštinu, mogla bi se svidjeti i Mladenu kad se već meni, inače ravnodušnoj prema svojim vanjskim karakteristikama, toliko sviđa. Još malo šminke, i svijet će, odnosno Mladen, biti moj!

U pola pet izašla sam iz stana. Pred liftom sam srela Leona.

– Vauu! Maco, što si radila sa sobom? Izgledaš božanstveno! – zinuo je kad me vidio.

– Hvala – rekla sam, i uputila mu osmijeh s dozom misterija. Zapravo sam uvježbavala reakciju na Mladenove komplimente, koje ću čuti već za pola sata.

– Ovo je pravi make over! Priznaj, tko je sretnik?

Tajanstveno sam se smiješila i šutjela. Nisam mu, naravno, ništa još bila spremna priznati, ali možda ću već večeras imati priču, i to jednu od najljepših ljubavnih priča koje je moguće izmaštati. Leonova sklonost patetici i sudbinskim zbivanjima čini ga savršenim slušateljem mog virtualnog zapleta s happy endom o kojem bi sve mogao saznati uskoro, čim Mladen i ja i u stvarnom životu postanemo ono što u virtualnom već jesmo – sretan par.

Rekla sam mu da žurim i da ću mu o svemu pričati drugom zgodom. Ostao je pred vratima lifta mašući mi i šaljući leteće poljupce, a meni je zbog njegovog iskrenog oduševljenja trema donekle splasnula.

Na parkiralištu Barke bila sam za petnaestak minuta. Prerano, ali bolje i to nego da se grizem zbog kašnjenja. Prije takvog susreta, u autu se petnaestak minuta može raditi štošta – popravljati šminku u retrovizoru, namještati kosu, čistiti mrvice i vlasi kose s kaputa, pregledavati sadržaj torbice, buljiti u mobitel, maramicom glancati čizme, drhtati od uzbuđenja, odustati. Ne kažem da mi misao o odustajanju nije prošla kroz glavu, ali mislim da je to bilo više zbog moje sklonosti dramskim zapletima nego zbog stvarne namjere. Nakon toliko iščekivanja, truda i ulaganja, odustajanje više nije dolazilo u obzir. Osvrtala sam se ne bih li na parkiralištu uočila zgodnog muškarca koji stiže u Barku, umišljajući da ću ga prepoznati i prije nego se unutra upoznamo. No poruka koja mi je stigla u pet do pet dala mi je do znanja da je on već otprije unutra.

„Ja sam stigao. Sjedim sam za zadnjim stolom u lijevom kutu kafića. Imam bijelu košulju s plavim prugama.“

U svakoj drugoj prilici bijela košulja s plavim prugama poljuljala bi moje snove o bilo kojem muškarcu. Ne znam zašto tada nije. Jer, budimo realni, ja ne podnosim košulje s prugama, ni na sebi ni na drugima. Pogotovo ne na muškarcu koji mi se sviđa. Ili, bolje reći, koji bi mi se sviđao da ne nosi takvu košulju. Valjda sam je zamislila kao ležernu lanenu košulju s ruskom kragnom i jedva vidljivim prugicama, a ne kao uštogljeni i uštirkani oklop s krutim ovratnikom kakve nose predsjednici općina u mjestima koja broje manje od 10.000 stanovnika. Košulja iz poruke nije me nimalo pokolebala. Razmišljala sam samo o tome kako ću ući, koliko koraka trebam napraviti od ulaza do zadnjeg stola u lijevom kutu, kakvo će biti moje držanje i hoću li uspjeti svoj osmijeh prilagoditi trenutku. Odgovorila sam mu da dolazim za nekoliko minuta. To je bilo to. Trenutak istine. Labava granica između fikcije i zbilje uskoro će biti zauvijek srušena. Mladen, moj virtualni Netko, čekao me u kafiću u koji ću i ja za koju minutu zakoračiti. Nakon toga, ništa više neće biti isto – što god to značilo.

Koljena su mi klecala kad sam izašla iz auta. Duboko sam udahnula i krenula prema ulazu, nastojeći osjetiti makar kratki koncentrat ritma svog umirujućeg hoda u tih tridesetak metara do kafića. Otvorila sam vrata. Ušla sam. Krenula sam ulijevo, prema silueti za zadnjim stolom koju se još nisam usudila do kraja uvrstiti u svoje vidno polje. Moja lepršava kosa i oblak parfema kojim sam se okružila, hodali su sa mnom prema kutu kafića u kojem se trebala definirati moja budućnost. Dok se razdaljina između mene i moje budućnosti rapidno smanjivala, pogled mi je polako zahvaćao muškarca koji je sjedio za zadnjim stolom.

Mislim da sam tek tada, u svojoj trideset i drugoj godini, prvi put do kraja spoznala značenje riječi razočaranje. Čovjek koji je sjedio za zadnjim stolom bio je sve ono što nisam mogla zamisliti i sve ono što nikad ne bih izabrala birajući svog muškarca. Onako kako ljudima trenutak prije smrti prođe kroz glavu cijeli njihov život, tako je meni u toj jednoj sekundi, u prvoj sekundi u kojoj sam pogledala Mladena, prošla kroz glavu sva glupost moje virtualne iluzije, i sve riječi koje sam izgovorila vjerujući u nju.

Mladen. Koliko god će možda zvučati okrutno, nemam drugog izbora nego upotrijebiti prave riječi za njegove stvarne proporcije. Ukratko, Mladen je debeo. Kad kažem debeo, ne mislim na nekoliko suvišnih kila na koje ni ne obraćaš pozornost dok se čovjek ne skine – mislim na višak koji možeš opisati samo dvoznamenkastom brojkom. Pored toga, Mladen je ćelav. Kad kažem ćelav, ne mislim na onu kategoriju muškaraca koja na prve znakove gubljenja kose počne brijati glavu pa pretvori svoj nedostatak u prednost znajući da glatko tjeme za velik broj žena predstavlja primamljiv seksipil. Ne. On je gubitak kose na vrhu tjemena pokušavao prikriti preživjelim dužim vlasima sa strane, češljajući ih preko tjemena, a uzaludnost tih pokušaja bila je jasna kao dan. Pored toga, on je nizak. Kad kažem nizak, mislim na to da je, kad je ustao da mi pruži ruku, bio još uvijek za glavu niži od mene, što znači da bih i u ravnim cipelama još uvijek prednjačila visinom. Nemam srca opisivati i druge detalje koji su me podsjetili na značenje riječi razočaranje. Nemam. No dobro, mogla bih samo spomenuti zelenu kravatu, rupu u osmijehu na mjestu petice gore desno, dlake na vratu koje su izvirivale iz visoko zakopčane košulje predsjednika općine i okruglaste ruke s debelim prstima koje su virile iz predugih uštirkanih rukava košulje. Da se u podu kafića u tom času ukazala neka rupa, bez razmišljanja bih skočila u nju jer sva iznenađenja koja bi me dočekala u nekom drugom svijetu koji tom rupom počinje nisu mogla biti gora od nelagode koja me čekala za stolom.