Tuđi život : telenovela | Marina Vujčić
U BORBI ZA ZNAMENKE
Vrata mi je otvorila tajnica. Činilo se kao da je virila kroz špijunku vrebajući moj dolazak jer su se vrata otvorila prije nego je zvonce do kraja odzvonilo svoju melodiju.
– Uđite, Sara. Svi su već tu – rekla je široko se osmjehujući. – Drago mi je, ja sam Stela.
Zapitala sam se je li pristojno nekome koga prvi put vidiš reći da ima ruža na zubima. Nisam se usudila, iako bih voljela da meni kažu. Gotovo mi je izletjelo u jednom trenutku, ali Stela je na prvi pogled bila tip žene koja dovoljno često provjerava stanje stvari u zrcalu. Bila sam sigurna da će, čim me otprati u sobu producenta, iz ladice pisaćeg stola izvući svoje uredsko ogledalce koje bi, da to šefa ne iritira, stalno držala na stolu. Na putu do ureda prema kojem me Stela vodila, u svojoj sam viziji dobila kompletan uvid u sadržaj te ladice iz koje će Stela za koju minutu izvaditi ogledalce. U prvom dijelu ladice bila je plastična kutija s olovkama, gumicama, flomasterima u bojama i patronama za nalivpero koje nikad nije koristila jer je to loše za nokte, ali u dubljem, manje dostupnom dijelu ladice, u drugoj plastičnoj kutiji koja je postajala vidljiva tek kad se ladica otvori do kraja, bio je pravi mali arsenal priručne kozmetike koju svaka žena koja drži do sebe mora, za svaki slučaj, imati na radnom mjestu: ogledalce s poklopcem, pa još jedno slično takvo koje povećava odraz (idealno za čupanje obrva i stiskanje mitesera u trenucima uredskog zatišja), pinceta, pudrijera, priručno rumenilo s malom četkicom, dva-tri ruža, aceton, nekoliko bočica laka za nokte, sjenila u nekoliko tonova, maskara u crnoj i u plavoj boji te, naravno, krema za ruke, oblačići vate i nekoliko testera parfema. Potrepštine koje zahtijevaju više prostora, poput laka za kosu, uložaka i vlažnih maramica, drže se u posljednjoj ladici, u koju je zguran i par rezervnih cipela, jer je ta ladica najdublja.
Stela je pokucala na vrata ureda do kojeg me dopratila. Kad se iznutra začuo odgovor, širom ih je otvorila osmjehujući se čas meni, čas ljudima koji su sjedili unutra.
– Gospođica Lukas je ovdje – slavodobitno je uzviknula, kao da me baš ona među tisućama prolaznika u gradskoj vrevi locirala, zgrabila za ruku i dovela u „Kadar“.
– Hvala, Stela – rekao je Boris i ustao. Dok je išao prema meni s ispruženom rukom, Stela je obećala da će začas skuhati kavu za sve.
Iznenadila me količina ljudi u uredu. Očekivala sam sastanak samo s Borisom i Jadranom, a u sobi su sjedila još dva muškarca i jedna žena.
– Boris, drago mi je. Jučer smo se čuli – rekao je producent i onda me redom upoznao sa svima. Osim s Jadranom, kojega sam već poznavala. Robert, izvršni producent. Danko, knjigovođa. Mirna, pravnica. Očito je potpisivanje ugovora za dramsku seriju bilo složenije nego što sam zamišljala. Bilo je to previše ljudi za mene – glava mi je bila puna Irene, Nekoga, „Priče o M.“, čovjeka u zelenom golfu, a ni sadržaj Steline ladice još nisam posve odagnala. No znala sam da je sad vrlo važno ostaviti dobar dojam i da je moj osnovni zadatak izgledati smireno i sabrano. Zbrka u mojoj glavi ne smije izaći na vidjelo u tom važnom trenutku koji će ne samo bitno utjecati na stanje na mome računu, nego i konačno dati zeleno svjetlo za Irenin boravak u mom životu.
Sjela sam. Boris mi je prvo čestitao na pobjedi na natječaju. Rekao je da im se priča jako svidjela i da su bili zadovoljni što je netko ponudio temu koja je suvremena, urbana i stvarna. Dodao je kako se virtualni preljubi svakodnevno događaju posvuda oko nas, i kako je vrijeme da se prestane šutjeti o tome. I kako je bitno da u svom scenariju vodim računa o tome da održim autentičnost priče, da je postavim tako da se tiče što više potencijalnih gledatelja.
– U cijelom ovom slučaju postoji samo jedan problem, a ja kao producent moram voditi računa o njemu – dodao je, kao da me priprema na nešto neugodno što će uslijediti.
Nakon te najave mogla sam vidjeti Irenu kako visi s ruba najvišeg zagrebačkog nebodera. Grčevito se držala rukama za rub prozora, a pahulje prvog snijega hvatale su joj se za kosu i promrzle ruke. Ako joj netko uskoro ne pruži ruku, završit će na snježnom pločniku, života prekinutog prije nego ga je pošteno i započela.
– Koji problem? – upitala sam potajno strepeći nad Ireninom sudbinom.
– Vi nemate iskustva – rekao je Boris. – Iskustva u pisanju scenarija.
Znala sam da puno toga ovisi o onome što ću na to reći. Progutala sam knedlu, u sebi zamolila Irenu da izdrži još malo na tom prozoru s kojega visi, i započela jedan od najsmionijih monologa u svome životu.
Rekla sam da sam svjesna te činjenice, ali da je nipošto ne smatram problemom. Svaki scenarist na ovom svijetu napisao je jednom svoj prvi scenarij. Količina ne jamči kvalitetu, a ja se dosad u tom poslu nisam okušala iz jednostavnog razloga jer nisam imala priliku. Rekla sam kako nemam praktičnog iskustva u pisanju scenarija, ali da mislim kako dovoljno dobro poznajem teoriju da bih mogla to znanje uspješno primijeniti u praksi. I kako imam prijatelje koji se bave tim poslom, s kojima sam puno razgovarala o tome na što sve trebam obratiti pozornost. Prijatelje koji će bdjeti nad tim mojim radom dovoljno brižno da ne napravim neku pogrešku koju se ne bi dalo popraviti. I još sam, da stavim završni pečat na svoju glumljenu samouvjerenost, rekla kako mislim da veliku ulogu u kvaliteti rada te vrste ima žar s kojim netko pristupa priči.
– A ja za ovu priču izgaram – dodala sam tiho. – I žarko je želim ispričati.
Uslijedila je mala dramska stanka. Dok sam na licima prisutnih proučavala reakciju na svoj nastup, mogla sam jasno vidjeti ruku koja se na prozoru s kojeg je Irena visjela iz unutrašnjosti sobe pruža prema njoj. Pa onda drugu. Znala sam da je spašena. Dok su je te spasiteljske ruke uvlačile u sobu na vrhu nebodera, bila sam zahvalna što ljudi ne mogu čuti otkucaje srca jedni drugima, ma kako glasni bili.
– Sviđa mi se ta odlučnost – nasmiješio se Boris.
– Sari čovjek ne može ne vjerovati – dodao je Jadran, koji se tijekom dramske stanke ipak malo preznojio. Ne zaboravimo da moj ugovor znači ugovor i za njega. Ako nema serije, nema posla. Ako nema posla, nema zarade. A on mora od nečega živjeti, i još plaćati alimentaciju bivšoj, koja baš nema razumijevanja za nesigurnost umjetničkih honorara.
– Dobro – rekao je Boris. – Ostaje nam još riješiti formalnosti. Mirna će vam objasniti ugovor.
Mirna se zatim promeškoljila na stolcu, kao da joj prilika da govori napokon daje za pravo pokazati znakove života.
– Dakle… pripremili smo ugovor u kojem su definirani rokovi i opseg scenarija. Deset epizoda, svaka u trajanju od 40 minuta. Recimo da 5 minuta otpada na reklame, znači za svaku epizodu trebamo 35 stranica scenarija, pisanih po uobičajenim normama. Prvih pet epizoda trebali biste predati do kraja veljače, dakle za tri mjeseca, a preostalih pet do kraja svibnja.
– Rokovi vam odgovaraju? – upitao je Boris.
– Da, svakako – rekla sam, iako nisam imala pojma hoće li mi odgovarati. Nisam imala nikakvu predodžbu o tome kako ću uskladiti svoj posao s ovim projektom, ali nisam htjela misliti ni o čemu što bi Irenu opet moglo dovesti na rub onog prozora.
– U ugovoru smo definirali sve osim visine honorara. Evo, pogledajte – rekla je Mirna pružajući mi ugovor preko stola. Buljila sam u te tri stranice ne znajući uopće na što moram obratiti pozornost, iako sam vjerojatno odavala dojam kao da točno znam kakve začkoljice tamo trebam tražiti.
– Ja bih volio da pitanje honorara riješimo sada, i da se ugovor danas potpiše – rekao je Boris. – Jeste li razmišljali o cijeni svog scenarija?
Dovraga, trebala sam razgovarati o tome s Frederikom, pomislila sam panično. Nemam nikakvu ideju o tome koliko bih mogla tražiti, kakvi su cjenici i kako da se postavim. Što ako lupim neku cifru, a oni su mi bili spremni ponuditi puno više?
– Jesam, razmišljala sam – rekla sam, dajući sebi još malo vremena za grozničavo razmišljanje. – Imate li u „Kadru“ svoj cjenik za scenarističke poslove? – naizgled mirno sam upitala nadajući se da ću dobiti neki znak, neku brojku za koju bih se mogla uhvatiti. Čvrsto sam odlučila da ću ih natjerati da oni prvi izgovore cijenu, a onda ću već nekako reagirati.
– Nemamo službeni cjenik, samo uobičajene honorare za scenariste. Visina honorara ovisi o projektu i, dakako, o reputaciji autora.
Naravno, riječ reputacija dobila je poseban naglasak u toj rečenici. Borisov je posao bio da me podsjeti na to da ja nemam nikakve scenarističke reference pa, u skladu s tim, ni reputaciju.
– Onda sigurno imate neku ideju o vrijednosti mog budućeg djela. Neki iznos koji ste mi spremni ponuditi?
Na ove moje riječi Jadran se nasmiješio producentu osmijehom koji je u sebi sadržavao komentar „Mala je vrag, ha?“, a Boris je zadržao ozbiljno lice pokušavajući procijeniti koji je najmanji iznos na kojih bih pristala. Sebi sam u povjerenju priznala da bih potpisala ugovor za petsto eura po epizodi, ali ni za živu glavu to ne bih naglas izustila.
– I budžet nas prilično određuje… – napravio je Boris uvod, pripremajući teren za iznos koji će mi ponuditi. Tu se uključio i Robert, izvršni, nadodavši kako će možda biti potrebna i dorada scenarija, budući da ja nemam iskustva, i kako moraju računati na još jednog scenarista koji će se možda naknadno morati uključiti.
Šutjela sam. Više ništa nisam htjela reći dok ne čujem ponudu. Gledala sam u Borisa, i on je znao da će, ne ponudi li neki iznos, agonija cjenkanja potrajati dulje nego što je potrebno.
– Tisuću i pol eura po epizodi. To je oko deset tisuća kuna. Dakle, oko sto za cijeli scenarij. To je u redu?
Jedva sam obuzdala spontanu reakciju oduševljenja. Bilo je više nego u redu, naravno, ali, ako su mi ponudili toliko, to je sigurno bila najniža cijena koju su bili spremni platiti. Ne smijem ih poštedjeti cjenkanja. Cjenkanje se očekuje u ovim situacijama.
– Moram priznati… očekivala sam više – rekla sam, ni sama ne vjerujući da je rečenica koja je ostala visjeti u zraku potekla od mene.
– Koliko više? – pitao je Boris, a knjigovođa se promeškoljio na stolcu i malo nakašljao.
– Pa… mislila sam da ćete mi ponuditi dvije i pol – izustila sam, smirenim glasom koji uopće nije nalikovao na moj.
– Dvije i pol tisuće? – ponovio je Boris, polako, kao da u zraku važe težinu novčanica koje treba uplatiti na moj račun.
– Da – rekla sam. – Uzmemo li u obzir cijeli budžet serije, onda je sto tisuća kuna premalo. A bez scenarija nema serije, to je jasno.
Osjetila sam da nemam što izgubiti. Jedna spasonosna misao ohrabrila me u toj iznenadnoj bahatosti. Naime, ipak sam ja pobjednica njihova natječaja, što znači da oni s autoricom priče koju su proglasili pobjedničkom moraju potpisati ugovor, inače će morati poništiti natječaj i izabrati neku drugu od prijavljenih priča. Puno je jednostavnije postići dogovor sa mnom, a to, eto, podrazumijeva i malo cjenkanja.
– Predlažem da se nađemo na pola puta – rekao je Boris mirno. – Da ne kompliciramo previše.
Nekako sam pretpostavljala da će baš to reći. Čista intuicija.
– Nudimo vam dvije tisuće eura po epizodi. S obzirom na vaše iskustvo, mislim da je to realno.
Naravno da sam se složila. Pisala bih i za puno manje, samo što u tom trenutku nisam ostavljala takav dojam. Irena je u onoj sobi na vrhu najvišeg zagrebačkog nebodera počela plesati od radosti zbog života za koji je dobila priliku, a ja sam jedva čekala da joj se pridružim.
Kad sam prihvatila Borisov prijedlog, atmosfera u njegovu uredu naglo je dobila na živosti. Jadranu je pao kamen sa srca, Boris je naložio Mirni da popuni prazna mjesta u ugovoru kako bih ga mogla potpisati, Robert je pljesnuo rukama, a knjigovođa Danko otvorio je svoj rokovnik kao da su u njemu strogo čuvane tajne na koje sam ovim dogovorom i ja stekla pravo. Ušla je i Stela, s kavom koju je u međuvremenu skuhala. Kad je shvatila da smo postigli dogovor, silno se razdragala i počela smješkati dovoljno široko da primijetim da više nema ruža na zubima.
– Stela, donesite nam i nešto konkretno, da nazdravimo – rekao je Boris, a ona je na svojim štiklama odskakutala u susjednu prostoriju gdje je čuvala žestice za ovakve, posebne trenutke. Dok se vratila, Danko mi je objasnio ritam isplate. Trideset posto iznosa odmah, pedeset po predaji scenarija, a dvadeset posto na prvi dan snimanja. Mislim da mi u tom trenutku ni izbliza nije bilo jasno da će više od četrdeset tisuća kuna već ovih dana sjesti na moj minusima iscrpljen račun. Plutala sam u nekom nedefiniranom stanju u kojem sam se mogla jedino smješkati bez riječi. Jadran je baljezgao nešto o tome kako je već jučer, kad smo se upoznali, znao da ćemo sjajno surađivati i kako se unaprijed veseli toj suradnji tijekom koje ćemo stvoriti seriju o kojoj će se pričati.
Pokušala sam odbiti žesticu izgovarajući se da vozim i da poslije tog sastanka moram na posao, ali bilo je nemoguće. Mrzim žestoka pića, ali taj mali ustupak trebalo je napraviti u ime atmosfere. Svi smo ustali, kucnuli se za uspjeh i dobro zdravlje „Tuđeg života“, i ja sam sasula u grlo čašicu neke aromatične rakije koja je, iako je bila odvratna, donekle otupjela žestinu posttraumatskog stresa koji sam proživljavala. „Tuđi život“ i službeno je započeo svoj život, a ja sam, što zbog rakije a što zbog uzbuđenja koje me preplavilo, imala osjećaj da se sve to događa nekome drugome i da ću se uskoro probuditi iz dubokog sna koji ću nakon buđenja htjeti „prijaviti na policiju“.
Sadržaj
Ništa nije slučajnoU potrazi za stavom
Dupla kava i zeleni čaj
Duhovna logistika
Romantizam u prozorčiću
Mentalna terapija
Soundtrack za dan
Nekoliko ulica samoće
Fantomska bol
Duhovni leptirići
U borbi za znamenke
Hitna intervencija
Virtualna intuicija
Kad se to dogodilo?
Princ na Harley Davidsonu
Skromno obilje
In vino veritas
Višak tuđe sreće
Izlazna strategija
Nelogičnim putem
Mutne staklenke
Posrnule djevojke
Dvadeset i osam sinonima
Posuđena junakinja
Buduće fotografije
Ljubav prema potencijalnu
Ofelijin pokušaj
Složenac od tikvica i sira
Stvaralački mazohizam
Nagle odluke
Pod izlikom istraživanja
Korak u stvarnost
Ljubav u ilegali
Tajne rečenice u mislima
Jer ja to zaslužujem
Tko je sretnik
Na tajnom zadatku
Još malo patetike za kraj
Prevarena stvarnost
Čipkasti kompletić
Točka na dan
Javna tajna
Time se hranim
Zeleno svjetlo za strast
Sol na ranu
Neugodna istina
Jednom su se voljeli
Lakoća virtualnog izbora
Svjetlo ili sjena
U potrazi za cjelinom
Hepilog
Impresum