Tuđi život : telenovela | Marina Vujčić

VIŠAK TUĐE SREĆE

Kad sam legla, višak riječi zamijenio je višak slika. Htjela sam samo spavati, ali slike se nisu dale tek tako isključiti. Irena i Netko stajali su u prostranoj svijetloj sobi kojoj je sumrak izvana davao zagasitu nijansu. Bijele zavjese na golemim prozorima zaklanjale su vanjski svijet i činilo se da na cijelom planetu nema ničega osim njih dvoje i velikog kreveta smještenog nasred sobe, samo korak od mjesta na kojem su stajali. Ona je izgledala posve drukčije – uvojci crvene kose koju je uvijek podizala i krotila kopčama sad su bili raspušteni, prirodno joj uokvirujući lice i prekrivajući ramena. On ju je držao za ruke i nježno gledao u oči, iako je zapravo bio očaran njezinom oživjelom kosom i samo je želio što prije provući prste kroz nju. Upinjala sam se ne bih li u toj slici vidjela njegovo lice, ali ono je uporno ostajalo u drugoj, nedostupnoj perspektivi. Vidjela sam samo komadić njegova profila i dio usana koje će Irena uskoro osjetiti na svojima. Bili su prvi put sami, ali je bilo lako naslutiti da bi im svaki put mogao biti kao da je prvi. Netko je onda desnu ruku podignuo do njezina lica i dodirnuo joj usne, a zatim joj nježno sklonio nekoliko crvenih uvojaka s lica. Ona je drhturila od iščekivanja, ali nije se usudila ni pomaknuti. Osjećala se kao da je oduvijek išla prema tom jednom trenutku i da bi, sad kad joj se napokon događa, mogla propustiti nešto bitno pomakne li samo jedan mišić na svome tijelu. Željela se samo prepustiti i posve isključiti svaku svijest o postojanju bilo čega izvan tog trenutka. Ne postoji vanjski svijet, ne postoji njezin službeni život, ne postoji ni posao ni obitelj kojima se mora vratiti kad čarolija završi. Gode joj njegovi prsti na usnama, kretnja koja obećava da će se ti prsti uskoro naći u njezinoj kosi, treperenje slatkog iščekivanja o kojemu je dugo maštala u svim onim noćima u kojima nisu mogli biti zajedno. Dok sam ja pokušavala izbrisati tu sliku i poštedjeti svoj mentalni život prizora tuđe sreće koja zapravo pripada meni, Irena se smiješila, osjećala, živjela – i kao da je tim iznenadnim životom svojih uspavanih osjetila učinila prizor neuništivim, otpornim na nepostojanje. Kad ju je napokon poljubio, a taj je poljubac izgledao kao da su se neslućene količine strasti i nježnosti stopile u jednu zajedničku kretnju, bila sam već potpuno luda od najprizemnije ljubomore kakvu nisam ni znala da mogu osjećati. Ja sam željela biti tamo, na njezinu mjestu. Taj trenutak pripadao je meni, koja sam provela sve one sate u razgovoru s tim čovjekom koji sad umjesto mene ljubi moju izmišljenu junakinju koja ga nikad ne može usrećiti, iz jednostavnog razloga što – ne postoji. Mogla sam sebe uvjeravati da ne postoji, ali tamo, u toj upornoj slici koja mi nije dala zaspati, Irena je itekako postojala. Bila je plaha, prelijepa i zavodljiva, i on ju je volio bez obzira na sve okolnosti koje su stajale na putu toj ljubavi koju sam ja izmislila. Osjećala sam se kao da sam stvorila neko čudovište nad kojim više nemam nikakvu kontrolu. Njih dvoje voljeli su se bez mene, neovisno o meni, ignorirajući činjenicu da sam im ja podarila život.

Srećom, zaspala sam prije nego su završili na onom golemom krevetu prekrivenom bijelim pokrivačem. Nisam željela znati što se tamo događalo. Željela sam samo spavati i probuditi se sasvim sigurna da sve to nije istina i da se nije dogodilo. Željela sam se vratiti u onaj svijet u kojem će cijela ta slika biti samo izmišljeni prizor. U svijet u kojem će za mene i Nekoga ipak biti neke nade, pa bila ona i virtualna. Trebala mi je ta iluzija, pa makar samo kao argument protiv vlastitog straha od osjećanja. Nije istina da ne mogu voljeti, a još manje je istina da to ne želim. Nimalo ne uživam hodati naokolo sa stavom da mi nitko nije potreban, da mi je dobro i samoj, da mi je vlastiti svijet dovoljan za punoću življenja. Željela sam, kao i Irena, da me netko pripitomi, da raspoznajem nečiji korak među tisućama drugih i da mi se netko veseli baš takvoj kakva jesam. Prije nego sam utonula u san, pomalo obamrla od vina, osjećala sam ove misli kao svoju istinsku stvarnost, onu o kojoj je na javi teško razmišljati.

Ujutro nisam bila spremna olako priznati takve osjećaje. Jednostavnije rečeno – stidjela sam ih se. Dopustila sam sebi razmišljati o Nekome u granicama – kao o zanimljivom muškarcu s kojim je lijepo razgovarati ali kojega ionako nikad neću upoznati. Iako me privlačio Frederikov prijedlog da započnem na chatu novi dijalog s Nekim kao neka druga, odnosno kao ja sama, ujutro mi se činilo kako bi takav pokušaj značio da je moja emocionalna kapitulacija konačna. Ako mogu još sačuvati ono malo dostojanstva što mi je u virtualnom životu preostalo, neću se na taj način poigravati ni tuđim ni svojim osjećajima. Već sam dovoljno uprskala s Nekim, i vrijeme je da ga počnem doživljavati onako kako je od početka bilo zamišljeno – kao Ireninog ljubavnika čiju osobnost istražujem za potrebe scenarija. Vrijeme je da se spustim na zemlju, da sve suvišne misli recikliram u korisne i vratim se u stvarni svijet.

U stvarnom svijetu toga jutra bilo je prilično hladno. Od nevine bjeline prvog snijega nije ostalo ništa osim bljuzge koja otječe u ulične odvode. Padala je kiša koju zovem prskajućom, ona za koju pomisliš da ti kišobran nije potreban, a onda nakon nekoliko minuta hodanja osjetiš ljepljivu vlažnost na kosi i trepavicama. Kroz tu zavjesu vlage obojene smogom ulice su izgledale turobno. Pomislila sam kako će mi hodanje ipak dobro doći i da je baš dobro što mi je auto ostao sinoć ispred Mjesta, ali već nakon nekoliko koraka počela mi je smetati iritantna kišica koja mi se lijepila za lice i kosu. Požurila sam prema tramvajskoj stanici. Do nje me slijedio napušteni pas crne dlake i sjetnih očiju koji je mahao repom kao da sluti obilje u mom frižideru, i ta mi je pomisao navukla osmijeh na lice. Bio mi je toliko simpatičan da bih ga najradije bila odvela kući i nahranila preostalom mortadelom, ali prije posla trebala sam još otići po svoj auto i barem donekle srediti nered u glavi s kojim sam se probudila. Trebalo je držati taj nered pod kontrolom barem do večeri, kad dolazi Tina, a ona će sigurno znati kako da se iz svega toga izvučem.

Ukrcala sam se u sedamnaesticu, žaleći što nemam „Priču o M.“, koja je zahvaljujući mom pijanstvu provela noć u autu. Buljila sam kroz prozor i nastojala oživjeti svoj posustali optimizam.

Rijetko se vozim tramvajem. Otkad mi je prije godinu dana tata poklonio svog starog una, javni prijevoz za mene više nije bio nužno zlo. Tu darovnu akciju tata je planirao mjesecima, i iako je znao da pri kupnji novog auta neće prodati stari, ni meni ni mami o tome nije rekao ni riječi. Kad sam došla k njima na božićni ručak, tata je održao svečani govor u kojem je naglasio kako se njegova najdraža kći neće više gurati s običnim smrtnicima u ZET-ovim tramvajima i autobusima. Najdraža, a usto i jedina kći, vratila se kući sa svojim novim ljubimcem na četiri kotača ni ne shvaćajući koliko će se lako na njega naviknuti i koliko će joj olakšati život. Već nakon nekoliko dana dala sam mu ime Zvonko jer sam ga počela doživljavati kao stakleno zvono koje me štiti od svih onih drugih s kojima nisam željela dijeliti svoju jutarnju neprilagođenost na vanjski svijet.

Zvonko me toga jutra vjerno čekao pred Mjestom, i nakon guranja u prepunom tramvaju bila sam mu još više zahvalna što postoji. Na suvozačkom sjedalu dočekala me „Priča o M.“, koja me podsjetila na stari običaj traženja slučajnih odgovora u knjigama. Možda literarno gatanje pomogne? To sam radila od svoje petnaeste godine, kad me u jednoj adolescentski besanoj noći mučilo pitanje vlastite budućnosti. Imala sam nezdravu potrebu predvidjeti svoj život, ne nalazeći baš nimalo radosti u saznanju da sve moram otkriti i doživjeti tek u trenutku u kojem mi se događa. Pomislila sam kako odgovor na pitanja koja su me mučila u tom trenutku sigurno već negdje leži zapisan, a ja ga samo intuitivno moram potražiti. Zatvorila sam oči i pipajući nasumce izabrala knjigu s police, s odlukom da ću povjerovati u ono što prvo pročitam na stranici koju zatvorenih očiju otvorim. Kad sam otvorila oči, u rukama mi je bio Marinkovićev „Kiklop“, otvoren na osamdeset i četvrtoj stranici. Nisam mogla vjerovati da mi se to događa – rečenice koje sam prvo ugledala glasile su: „Kako postoji budućnost? Postoji li već ono što će se dogoditi? Ako ne postoji, kako se može desiti nešto čega nema? Postoji li već metak koji će prosvirati moju glavu? Onaj određeni metak broj taj i taj, izrađen danas popodne u jednoj Kruppovoj fabrici u Essenu, koji će mi razrovati mozak u jednoj sekundi što je iz cjelokupnog vremena upravo za to odabrana?“ Oduševila me ta „slučajnost“ i sljedećih dana stalno sam u praksi provjeravala taj novootkriveni način traženja odgovora na sve što me mučilo. Naravno da tako pronađeni „odgovori“ katkad nisu imali veze s onim o čemu sam trenutno razmišljala, ali mene je gatanje toliko razveselilo da sam bila u stanju u svemu što bih pročitala pronaći neki skriveni smisao. Tamo sve lijepo piše, a ja samo moram znati protumačiti smisao poruke, čak i kad se naizgled čini da ona nema nikakve veze s mojim životom. Iako sam kasnije kroz život često na dulje vrijeme zaboravljala ovu malu igru tumačenja, nagon za nasumičnim otvaranjem stranica vraćao bi mi se u posebnim trenucima kad sam osjećala da trebam neki znak koji će mi pomoći definirati trenutak, dan, dvojbu ili osjećaj.

Zato sam toga jutra, čim sam sjela u Zvonka, nasumce otvorila „Priču o M.“. I bilo je kao nekad, s onim Marinkovićem prije petnaest godina. Na devedeset i drugoj stranici pisalo je: „Sav moj trud da ih ne upoznam, da ih ne posjednem jedno drugome preko puta, da ne brkam njega i nju, bio je uzaludan. I to je dobro. Ne mogu odgađati u vječnost to usrano upoznavanje.“ Nije to bio jednostavan odgovor na složeno pitanje, jer odgovori na složena pitanja nikad i nisu jednostavni, koliko god nas popularna psihologija uvjeravala u suprotno, ali, opet, shvatila sam to kao jasan znak da su Irena i Netko par koji postoji izvan moje kontrole i da je ona slika koja mi sinoć nije dala zaspati nešto neminovno, što se u mom scenariju mora dogoditi bez obzira na to koliko će mi ta izmišljena stvarnost možda teško pasti. Ljubav, pogotovo tuđa, nije nešto što možeš kontrolirati.