Tuđi život : telenovela | Marina Vujčić

ZELENO SVJETLO ZA STRAST

Kad se Irena nakon kave u Kazališnoj vratila kući, bila je zahvalna što Vlade nema i što ga, sudeći po telefonskom razgovoru u kojem joj je najavio moguće noćenje u Rijeci, neće biti do sutra. Ovako je mirno mogla nastaviti lebdjeti. I doista je bila u stanju blage levitacije – uopće se nije sjećala ni jednog detalja svog puta od Zdenca života, kraj kojeg se rastala s Tonijem, do kuće. Ne sjeća se ni svih onih semafora u Deželićevoj koje je morala proći, ni ljudi koje je valjda susretala, ni zvukova automobila koji su klizili zelenim valom kao da prolaze nečijim tuđim životom. Sve se događalo u njoj. Taj svijet koji je nosila u sebi poprimio je razmjere nemjerljivog kozmosa, i činilo joj se da se prelijeva preko rubova njezina bića, zaposjedajući sav teritorij vanjskog prostora. Preplavila ju je čista ljubav i ništa je izvana nije moglo zgaziti ni poništiti. Ništa. Čak ni činjenica da je upravo ušla u vlastitu realnost, u dom koji dijeli s nekim drugim muškarcem, onim čiji prsten nosi na lijevoj ruci i s kojim je vežu ne samo bračni zavjeti izrečeni pod svodom crkve Sv. Marka, nego i dvoje djece čija joj je sreća važnija od vlastite. Njih dvoje bit će jedini razlog zbog kojeg će se sabrati, smiriti, odreći se toga što ju je tako moćno preplavilo, ali – kasnije, ne sad. Možda sutra, prekosutra, možda neki drugi dan. Sad se jednostavno ne može odreći nemira koji se u njoj tako ugodno nastanio. Pristaje na sve što će joj taj nemir učiniti. Možda će poslije puzati po kaljuži patnje, možda će nakon svega od nje ostati tek ruševina koju će biti nemoguće ponovno sagraditi, ali to što sad osjeća vrijedno je sve patnje koja će, vjerojatno, uslijediti kasnije.

Vlado je oko devet javio da će ipak prespavati u Rijeci. Tad je već stavila djecu na spavanje i taj njegov poziv doživjela je kao početak praznika sanjarenja kojemu se može prepustiti bez zadrške i bez ograničenja. Sutra, kad se Vlado vrati, morat će skrivati sreću na koju se još ni sama nije u potpunosti naviknula. Tijekom poslijepodneva bezbroj je puta otišla pred zrcalo uživati u novoj slici sebe, u ozarenosti kojom je vidljivo zračila. Promatrala se pokušavajući vidjeti sebe njegovim očima. Takva kakvu se sad i sama vidjela, mogla mu se sviđati. Jako sviđati, što je, uostalom, i pokazao. Nakon što su se rastali, dobila je toliko njegovih nježnih poruka da ih više nije uspijevala ni pamtiti. Uživala je uzvraćati mu, i cijelo je popodne smišljala što će mu napisati u sljedećoj poruci, još prije nego bi dobila njegovu. Očajnički ga je željela čuti, ali bojala se da će se Vlado iznenada vratiti i zateći je u razgovoru, a onda bi se mogla zapetljati u nevješte laži. Kad je Vlado javio da ostaje u Rijeci, činilo joj se da su se vrata blaženstva širom otvorila i da kroz njih ulazi neslućena količina zaslužene sreće, kojoj se namjerava bez suzdržavanja prepustiti. Zatvorila je vrata dječje sobe, ispružila se na kauču i jednostavno ga nazvala. Bilo je divno znati što s iznenadnim osjećajem slobode. Biti sama, a imati svoj tajni svijet na koji želiš potrošiti tu samoću. Jer u toj samoći, u kojoj se često znala zateći za Vladinih izbivanja, više nije bila sama. Od same pomisli na Tonija cijelo bi joj tijelo zadrhtalo. Kad mu je čula glas, više nije mogla ni željela kontrolirati treperenje koje je u njoj izazivao. Šaputao joj je kako je prekrasna i kako se u nju nepovratno zaljubio. I ona je bila besramno iskrena. Osjećala se kao Trnoružica koju je naočiti kraljević napokon izvukao s ružnog mjesta obrasla u korov posvemašnje praznine. Kad nisu jedno drugome šaptali te bajkovite besmislice, jednostavno bi na nekoliko trenutaka zašutjeli, uživajući u zajedničkoj tišini u kojoj baš ništa nije moralo biti izgovoreno. Kad je govorio, uvijek je to bilo baš ono što je priželjkivala čuti.

– Irena… volio bih jednom biti sam s tobom. Mislim… potpuno sam, između četiri zida, bez drugih ljudi za drugim stolovima.

– Znam. I ja bih to voljela.

– Nije to samo želja za fizičkom blizinom. Nije stvar samo u tome da te želim.

Šutjela je. Željela ga ja svakim atomom svoga tijela, i cijeli je dan neprestano u mislima vrtjela slike njihovih budućih dodira, ali bila je još uvijek previše uplašena tom željom da bi mu je naglas izgovorila.

– Više je to potreba da se s tobom maknem od stvarnosti, od svega što nam ne ide u prilog. Imam osjećaj da se možemo barem malo sakriti od svega toga, kad već ne možemo posve pobjeći.

– Prevariti stvarnost?

– Da.

– Ne mogu sad ni razmišljati o toj stvarnosti.

– Ni ja, Irena. Zato valjda i vjerujem da je možemo prevariti. Ne želim je uopće uzeti u obzir.

– Ni ja, koliko god znam da to nije pametno.

– Najljepše stvari najčešće i nemaju veze s pameću.

– Ja baš nemam iskustva sa stvarima van pameti.

– Za to ti ne treba iskustvo. Treba se samo znati prepustiti.

– Iskreno, ja nisam baš sigurna znam li se prepustiti.

– Jednostavno je.

– Misliš?

– Znam. Trebaš samo iskreno priznati sebi što želiš.

– To već jesam.

– Jesi?

– Da.

– Što želiš, Irena?

– Tebe.

Tako izgovorena, njezina je želja postala još stvarnija, još razornija. No ona se više nije bojala ničega. Ako se svijet treba srušiti, neka se i to dogodi. Sve može podnijeti, samo ne pomisao da dobrovoljno napravi korak natrag u svoju bračnu samoću i odrekne se svega što sad osjeća. Pustoš u kojoj je prije Tonija živjela čini joj se strašnijom od bilo kakve kazne koja bi je zbog njega mogla sustići.

A njemu kao da je trebao samo taj mali znak, samo to zeleno svjetlo njezina priznanja da joj je stalo, da su osjećaji obostrani i da ih nije umislio. Nakon toga još se više raznježio. Raznježio i ohrabrio, upravo onoliko koliko je trebalo da i njoj pomogne da se ne srami svoje želje, potrebe za njegovom blizinom, svega onoga što mu je željela šaptati na uho jednom kad budu sami, ili možda već tada, dok leži tako ispružena na kauču u dnevnoj sobi, opuštena jer zna da se Vlado neće vratiti. Već tada je znala da neće sve ostati samo na nježnim riječima. Slutila je vatru svih njegovih budućih dodira, strast kojom ih uzvraća, i znala je da neće ni časka oklijevati kad im se bude trebala prepustiti. Te večeri uspjela je uvjeriti sebe da to uopće neće biti preljub, da nikoga neće prevariti u trenutku kad se njezino golo tijelo ispruži pored Tonijevog. Ta iznenadna strast, to pravo na život bilo je nešto što je jednostavno zaslužila, za što se izborila u teškim danima praznine u kojima je gotovo bila prestala vjerovati da ljubav uopće postoji.

Svidjela joj se ta želja i hrabrost kojom ju je počela izgovarati. Sve ono vrijeme koje je provela ne želeći nikoga, u uspavanom tijelu koje je zaboravilo na strast, sad joj se činilo još tužnijim. Samo je njegov glas bio dovoljan da pokrene u njoj ustajale sokove želje koji su se, potaknuti njegovim nježnim obećanjima, pretvarali u ocean, u nezadrživu i neizdrživu pohotu koju više nije mogla kontrolirati. Kad joj je, smanjujući intenzitet svog glasa do jedva čujnog šaptanja, počeo opisivati kako bi je ljubio i dodirivao da je sad kojim slučajem pored njega, više se nije pokušavala kontrolirati. Pustila je svoju desnu, slobodnu ruku, putanjom njegovih budućih dodira obuzdavajući uzdahe – ne zato što bi ih se stidjela, nego zato što se bojala da je djeca iz susjedne sobe ne čuju. On je naslutio značenje te iznenadne nijemosti, i uskladio svoja šaputanja s ritmom njezina promijenjenog disanja obećavajući joj nježnost i strast glasom koji ju je izluđivao. Više se ničega nije stidjela, više ništa nije bilo dovoljno stvarno da je uplaši. Drhtala je kao da ne postoji ni prošlost ni sadašnjost, i kao da se sve vrijeme svijeta slilo u njihovu zajedničku budućnost.

Više je puta te noći, koju su gotovo cijelu proveli u ljubavničkom šaputanju i uzajamnom drhtanju, poželjela otići k njemu, ali još uvijek je sačuvala dovoljno razuma da ne napravi glupost i ne ostavi djecu samu da bi se našla sa svojim ljubavnikom. Riječ ljubavnik odzvanjala je u njezinoj svijesti kao obećanje slatke ugode koju želi proživjeti bez ustručavanja. Iako je još nije dodirnuo, ako ne računamo onaj spontani zagrljaj pri prvom susretu u Kazališnoj kavani, on je već bio njezin ljubavnik. Već sad podijelili su više nego mnogi koji se zapravo dodiruju, već sad mu je pripadala više nego što mnoge žene pripadaju muškarcima s kojima spavaju. Prema tim mjerilima, ona je svog muža već prevarila. Čak i da se fizički preljub nikad ne dogodi, Toni je ljubavnik stvarniji od mnogih koji su tuđe žene u stvarnosti dodirivali. No ona će se pobrinuti da se i taj, stvarni dio preljuba dogodi. Više se nije mogla toga odricati. Predložila mu je da se vide već sutra. Izmislit će neku priču, recimo sjednicu Učiteljskog vijeća ili odlazak s učenicima u kazalište. Vlado se ionako ne sjeća što je u kazalištu već gledala, a i nikad je, kad se vrati kući, ne pita ni riječi o predstavi. Izabrat će najdužu predstavu s repertoara zagrebačkih kazališta i još će se, da Vlado nešto ne posumnja, tijekom popodneva požaliti kako joj se ne ide i kako bi radije ostala kod kuće, ali takvi su posjeti u opisu njezina radnog mjesta i tu se jednostavno ne da ništa učiniti. On će vjerojatno malo gunđati jer ostaje sam s djecom, ali budući da je prethodnu noć prespavao izvan kuće, gunđanje bi moglo biti svedeno na minimum. Obećala je sebi da se neće bojati, da neće Toniju i sebi pokvariti večer nagađanjima je li Vlado nešto posumnjao i je li bila dovoljno uvjerljiva. Otići će k njemu bez tereta svog svijeta. Ostavit će taj teret pred njegovim vratima, pred ulazom u mali stan na uglu Primorske i Prilaza, gdje se u mislima već odavno nastanila.