Golmanu, lovcu i šumaru | Tvrtko Vuković

BUNCANJE

Blistavi trenuci smrti
Blistave magistrale frfljajućih riječi
Blistavi orasi koje sam lomio zubima
Blistavo donje rublje na štriku pored štaglja.

Blistavo buncanje donosilo je najsvježije cvijeće
U kome sam sve češće provodio dosadne dane.
Vidio sam kako velike šarene nogometne lopte lete
Prema nebeskim vratarima, uzgojio sam šumu što se porađa
Pušio sam divovske cigarete, ulovio sam divljeg zeca u tijelu
Svoje žene, sanjao sam sinovljeve svatove, uzgajao sam
patuljaste
Hrastove i nikome nisam rekao ime životinje. Ona je bila
Sveto mjesto mojih morfičnih balada. Njome sam tetošio
Mit o iskupljenju.
Dr. Freuda proučavao sam u studentskim danima.
Jednom kad mi je ponestalo novca ostao sam u sobi čitati.
Čitao sam kao sumanut. Vukodlak mi je pojeo ovce.
Pao sam u dubok san. Sada se budim.

Budim se iz sna. Oko mene Isusi tabletomani
Ližu stopala zlatoustom konziliju. Malo sam mamuran
Ali razaznajem lice žene što je upravo na odlasku.
Sin ima crna krila i golmanske rukavice na rukama.
Njegove će obrane biti bravurozne. U pet do tri
Spustit će se na moju postelju meki jastuk mraka.
Liječnik će na njega polegnuti svoju tešku glavu i reći
Vukodlak je izgubio bitku. Pomolimo se.
Bog ne čuje. Bog spava.

Na nabačaje sam uvijek izlazio pravovremeno.
Pratim let lopte, krenem i hop, tu sam.
Šume sam sadio u sezoni sadnje.
Nikada nisam lovio za vrijeme lovostaja.
Čitao sam vrlo malo.