Golmanu, lovcu i šumaru | Tvrtko Vuković

ISPOVIJED

Posjekao sam plodove. Usadio muku.
Zaželio glazbu soka da mi poteče preko usana.
Apsolutnog sam praznomara razorio
I u trenutku je zablistala rosa i sunce je
Porumenjelo od stida i zemlja se smilovala
Dajući mi da se napijem njene prašnjave
Guste crnine. Tada sam nestao kao janje ispod
Ruke a svijet se raspričao. Na asfaltu bolničke piste
Meč je završio prije službenog kraja.
To na što si mislio bilo je užasno
Neosobno tijelo neke slabunjave žene.
Vidio sam tu sliku kada je svila
Spuzla s ruba postelje i bez
Šušnja odletjela u aut.
Sine svih mojih utakmica tebe ću u duboku vodu.