Golmanu, lovcu i šumaru | Tvrtko Vuković

MOJ ZELENI JEZIK

Najveća životinja bila je u meni.
Imala je svoj jezik i kada se moj
Raspadao ona bi ga krvožedno sisala
Dok ne pocrni. Moj nevini zeleni jezik
Nikada nije progovorio na usta duše
Jer se bojao smrti kao kakav prištavi
Nogometni vratar jedanaesterca.
Cijeli je život proveo u buretu mesa
Ne znajući za ljubav, logiku, udisanje
Očaj. Slušao sam kako šumovi njegova
Srca nerazumljivo pjevaju, slušao sam
Kako sivi glas žene zamire
Ispod tutnja Božjih sklekova
Bio sam opčinjen
Pao sam u krilo čednosti.
Jezik svoj zeleni, šumski, jelenji
Svinjski, travnati, borovi, utabani
Odgonetnut nisam mogao.
Njegova su slova imala neprozirne
Celofane oko sebe koji su bezobrazno šuškali.