Golmanu, lovcu i šumaru | Tvrtko Vuković

OKO JELENA

Sinoć, nešto prije zore, probudio me pogled
Jelenjeg oka. Bio je to onaj jelen kojeg sam
Ustrijelio davno jedne zime. Zima je bila jaka.
Obukli smo tog jutra debele kožuhe straha na
Pleća stavili puške i kobasice u torbe. Netko je
Od lovaca imao dlakave ruke pa je stalno zapinjao
O šumsko granje i grmlje. Svitanje smo izigrali
Trpeći u koloni zgurani napetim kretnjama i
Uzdignutim obrvama što su se ledile na košavi.
Hodali smo tako nekoliko sati. Onda je odjednom
Iz oblaka izašao pred nas jelen. Digao sam cijev.
Kugla je poletjela kroz rezak jutarnji miris
I lomeći čeonu kost zablistala u mozgu
Kao biser. Oko je ispalo na snijeg krvav i ugažen.
Trepnulo je i ugasilo se. Netko je zagrizao
Jabuku. Čuo sam kako zubima lomi rahlo tijesto
Voćke. Pet parožaka? Pet, odgovorio sam
Iako tada više nisam mogao čuti svoje riječi.
Osjećao sam njihov odlazeći miris i užasnu
Hladnoću po užeglim tabanima.
Sinoć, iz sna, avion je preletio našu kuću.
Oko jelena motrilo je pilotove kretnje. Sinoć
Ili neki drugi put – pred samu smrt.