Golmanu, lovcu i šumaru | Tvrtko Vuković

PIKNIK UZ JEZERO

Istrčao sam na klizavu ljetnu terasu
Trave su milile po tabanima imao sam
Sina koji je slinio u naručju neke žene
Vrijeme je bilo prekrasno, mučili smo
Anarhiste najperfidnijim mukama
Što su od tijela otkidale godišnja doba
Ustvari volio sam samo nogomet i poneki
Zgoditak bi mi prirastao srcu, međutim
Svima je kukuruz loše padao na želudac
Pa smo odustali od pečenja, zaklali smo svinju
I nabili je na ražanj. Pili smo pivo iz potoka
Kartali bele i rauba. Najvažnije životne odluke
Zavlačio sam po zakucima smočnice
Nisam se sramio, dapače, bio sam ponosan
Sljepilo me intelektualno okrepljivalo
I davalo mi nužni poticaj za usahlost.
Dakle, padao je mrak i jedno se
Mjesto zaštopalo. Uzeli smo žicu
I pokušali smo gurajući. Onda je netko
Predložio da se krene. Pokrenuli smo motore
Automobila, jurili smo kroz šumske crne rupe
Izbijali na nepoznate ceste koje sam davno
Projektirao, pred nama se ukazao grad kao
Sveti prst, kao sveta rana. Ušli smo u tu krv
Zaboravljajući sve što smo pojeli i popili
I izrekli i pomislili šuteči. Slutio nisam
Sine da ćeš me ti zazidati.