Golmanu, lovcu i šumaru | Tvrtko Vuković

RAVNODUŠNOST

Imao sam oca koji se ukopao na crti. Zastava je probila mrežu. Nebo se blagonaklono zacrnilo. Prljavština je poletjela put Boga. Netko je uzdahnuo duboko, duboko. Smrt mi se učinila čistijom i bistrijom od stopostotne ravnodušnosti. Nakon toga raspored i rutina tiha, šutljiva, velevažna. Vrijeme je pojelo naše duše. Majka i ja telefonirali smo u vjetar. Marševi su prolazili mimo nas. Nismo doticali ruže uz novu cestu što je pastoralno vijugala prema pobjedi. Nismo imali dovoljno duge prste i nokte i oči.