Golmanu, lovcu i šumaru | Tvrtko Vuković

ZAVOĐENJE

Velika bijela tijela imala su nagomilane žlijezde
Pod pazuhom iskrile im krijesnice akumulatora
Iako rast nije mogao biti spriječen, iako jelen
Nije napustio šumu jasno se vidjelo nebo i na
Njemu strašan anđeo beskrili i bezoki mutant
Boga. Zaveo sam mladu djevojku nerođenu
Još. Već tada nije mogla vidjeti noseće žene
Jer bi povratila cvijeće i zemlju iz koje je raslo.
O, kako sam bio ohol i grub kada bi me
Voljela svojim tankim rukama od grabovih šiba.
Imala je običaj plesti predivo, čitati uz garavi
Fenjer i istovremeno biti iskreno skrhana
Ljubavnim jadom. A mene je obuzimao strah
Od bujanja tkiva i glasan urlik životinje
Ispred beznadna televizora budio bi me noću
U grozi i vodi do koljena. Jeo bih tada sredinu
Kruha da ublažim kašalj. Hodao bih kao sumanut
Sobom gore-dolje. Riječi koje sam ponavljao
U sebi bile su nepatvoreni pop.