Noćni ekspres | Milan Zagorac

NOĆNI EKSPRES

 

Najprije se javio nekom bezazlenom porukom, kao, „poznavao sam ti oca“. To samo po sebi zaista nije trebalo značiti ama baš ništa, ta oca su mu, po prirodi njegova posla, mnogi poznavali.

„Pa zašto ne?“ pomislio je Marin i prihvatio Tomino prijateljstvo na Facebooku. Uostalom, čija sve prijateljstva ne prihvaća na toj svemreži, mreži svih mreža, mrežisimusu. Dobro, tu i tamo je odbijao dosadne prostitutke ili tko se već skriva iza tih nickova, kao što je nakon minimalne „sigurnosne provjere“ skidao s liste neke navodne kućanice koje bi u roku od dan-dva izašle s nevjerojatnom ponudom kredita iz snova, gotovo pa da ih nije bilo potrebno ni vratiti, a ako ništa drugo, s kamatnom stopom koja je teorijski izgledala kao da je niti nema, uz mogućnost da vam ga odobre iako ste na „crnoj listi“.

„Oprostite, volio bih da najprije malo popričamo“, kaže Tomo u novoj poruci nekoliko dana kasnije.

Marin nije znao što bi na to rekao. Samo je nespretno na mobitelu otipkao „ok, zašto ne“. Međutim, Tomo se nije javljao neko vrijeme i Marin bi ga možda već i zaboravio u bezbroju društevnomrežnih prijatelja da jedan dan nije stigla poruka „pozdravi mamu“.

„A od kuda znate tatu i mamu?“ upita sada nešto zainteresiranije Marin.

Nije dugo čekao odgovor.

„Zajedno smo studirali, ja sam ti od Duvna, bili smo zajedno u studentskom domu“, odgovori Tomo.

To je pomalo zagolicalo Marina pa mu je, pretpostavljajući da mama poznaje Tomu, preporučio da je on sam kontaktira. Uostalom, preko te svete mreže to je moguće, a zacijelo bi oni imali više zajedničkih tema nego što bi ih taj Tomo dijelio s Marinom. „Osim toga“, pomisli, „ja to ime ne mogu povezati ni sa kime“.

Marin je potom nekoliko sljedećih tjedana zaista posve zaboravio na Tomu iz Duvna koji sada živi u Luzernu i čiji je profil onako brzinski pogledao te mu nije djelovao ni fejk ni u stilu onih baba-kućanica koje prodaju kredite, a još manje onih kurvica koje su koristile mrežu za svoju živu profesionalnu i razgranatu aktivnost.

Zapravo, djelovao mu je posve u skladu s time kako je mogao zamisliti nekog Tomu (dakle, gastarbajtera-jugošvabu prve generacije) u Luzernu i to je bilo to. Imali su jednu jedinu zajedničku poveznicu, navodno poznanstvo s ocem i majkom iz studentskoga doma; dobro, to što s nekim ne dijelite društvenomrežne prijatelje, to je sasvim drugi par rukava, ali hajde, činjenica da mu se pojavio netko iz roditeljske povijesti ni ne znači nužno nešto loše.

„Mama“, nakon nekoliko je tjedana Marin ipak navratio do majke, „jel’ ti se javio neki Tomo na…“

„Nemam pojma tko je taj čovjek“, odgovorila je kratko i bez namjere da zapodjene daljnji razgovor o toj temi. „Vidi, on meni kaže da tebe poznaje“, odgovori Marin, na što ga mama prekine. „Nemam pojma, vidjela sam zahtjev za prijateljstvo, ali nemam pojma tko je taj čovjek… To je netko tko je s tvojim ocem možda bančio…“ bio je njezin rezolutan, jasan i nedvosmislen odgovor dok je u rukama držala srednje velikog uškopljenog crnog mačka.

Činjenica je da se taj Tomo opet neko vrijeme nije javljao. Sve dok Marin nije stavio svoje i bratove zajedničke fotografije na društvenu mrežu, gdje su zajednički čačkali nešto oko motora automobila na servisu tih dana. Glupa slika, ali tipična za društvene mreže; stavljate gluposti i pobirete lajkove i komentare.

„Isti ti je ćaća“, sada se opet pojavio Tomo.

Istina, Frenki je sličio ocu otprilike u istoj dobi.

„Nisam zna da imaš brata“, kaže u poruci Tomo. „Zna sam za sestru, ona je ‘79., jel’ tako, a ti si ‘75.?“ upita.

„Šesto“, odgovorim kratkom porukom, „ja sam ‘76.“

Marinu je sada nešto postalo intrigantno oko ove teme: a) zašto ga se mama ne sjeća, ako on zna takve detalje i b) očiti izostanak ikakvih spoznaja o tati nakon ranih osamdesetih, što mu je potvrđivala izjava da nije znao za brata. A to je značilo samo jedno: „Tomo zaista poznaje moje roditelje“.

„A i dida ti je bio dobar“, kaže Tomo u sljedećoj poruci. „Onaj dida iz Komiže. Kod njega smo kod Svetog Marka lovili ribu tvoj tata i ja, i brat tvoje mame… Božo, jel’ da, Božo… On je u Kanadi, jel’ tako? Umaka je na vrijeme…“

„O majke ti mile, da ti majčice mile!“ sigurno bi se uhvatio Marin za glavu da nije baš toga trena vozio gradom u popodnevnoj špici na povratku s posla, no nije učinio to, nego je nepropisno stao na busnoj stanici sa sva četiri žmigavca dok se iza njega zaustavljala velika narančasta Autotrolejeva kutija.

„Pa i njih znate!“ odgovori Marin.

„Ma kako ne bi ja znao, pa ja sam s njima studiro, reko sam ti, mi smo bili najbolje društvo“, odgovori Tomo. „I ja sam na vrijeme umaka odavde, u Švicarsku, štaš“, zastane i nastavi: „možda i jest najbolja na svijetu, ali nije tvoja…“

Marin se prvi put osjećao malo uznemirenije no ranije u vezi s ovom informacijom. „On sve poznaje, a mama je tvrdila da ga nije nikada vidjela“, pomisli.

„Mora biti slika sa mnom, kako ne, mora, pa živio sam kod tvoga dide kad je mama radila, gdje li ono, u Sisku, Petrinji, gdje već…“

„U Ogulinu“, odgovori Marin kratko. „Od ‘77. do ‘79. je radila u Ogulinu.“

Dalje nije nastavljao konverzaciju, a vidio je i da je Tomo zastao. Nastavio je kući, uzeo dva apaurina i zaspao. Probudio se tek predvečer, a u bunilu nije znao je li budan ili polubudan ili je negdje na nekom trećem mjestu. Osim toga, na poslu je naporno, neprestano je u nekom zaostatku, projekti su neprekidno pristizali. Nije završio ni onaj prethodni, a već je sljedeći pred njim; sve to nosi kući, što ćeš, „neoženjeni muškarci mogu raditi i tri smjene, tko te pita“, mislio je. Osim toga, sljedeći tjedan ga šalju u Njemačku na službeni put, a ne zna ni što bi točno trebao napraviti na tom službenom putu ni koja je stvarna svrha posjeta tom sajmu: ugovaranje novih poslova ili prodaja vlastitih usluga. Navodno, neka o tome ne vodi računa, samo neka bude tamo i tamo, tako je glasila kratka uputa prvog nadređenog koji se izmakao od neželjenog putovanja. „Tamo ćeš se naći s ovima iz komercijale“, bio je kratak. „Oni idu tri dana ranije, ti ćeš proći po specifikacijama.“

Marin je nakratko odlučio isključiti sve mreže, istuširao se i otišao do mame nekoliko kilometara dalje, u onaj stan s crnim uškopljenim mačkom.

„Mislila sam da će biti bolji kada ga cvikaju, ali nije“, dočeka ga mama opet s tim mačkom u rukama. „Jako mi je loše sa šećerom zadnjih tjedana“, doda na kraju.

„Koliko?“ upita Marin.

„Od 12 do 19… s tabletama…“ kaže mama. „Tko zna što je to, mora da sam uznemirena, ali ne želim uzimati ništa, bojim se malo…“

„Morat ćeš kod doktora da te vidi“, doda Marin prilično ravnodušno, znajući za maminu ne baš pretjeranu revnost u pridržavanju pravila kod te vrste dijabetesa.

„Znam, mislila sam da će mi biti bolje s macom, ali ništa…“ odgovori. Marin nije znao što bi na to rekao. Mačka, dijabetes, kakve to veze ima s mozgom. Mama se nije time odviše zamarala.

„Mama, čuj, taj me čovjek puno pita“, kaže Marin. „A čini se da puno zna.“

„Rekla sam ti, nemam pojma tko je taj čovjek, a ne mogu ga prepoznati po slikama, to je sada neki starac. Tko će znati tko je to, ne znam s kime se tvoj otac družio, uvijek je bio…“ tu zastane, „tajanstven…“

„Imaš još koju sliku?“ upita je Marin.

Znao je da ima, morala je imati.

Mama gurne mačka s koljena, a ovaj se bešumno mekušima dočeka na parketu i nestane iza ugla.

„Evo ti, traži…“ izvadi iz neke najdonje ladice kutiju za cipele. „Pogledaj sam pa vidi, neke ćeš poznavati.“

„Marinko, njega poznajem, Blago, njega također, ok, to mi je jasno, Mario, tata i Roberto“, nabroji ih Marin na jednoj fotografiji. „Svi pokojni“, zaključi.

„Da, svi… tvoj tata je bio zadnji“, kaže mama. „S ove su slike svi mrtvi. Roberto je poginuo u saobraćajki, Mario je…“

„… poginuo u nekoj avionskoj nesreći, to znam…“ kaže Marin i okrene fotografiju. Na njoj je tatinim rukopisom pisalo „Rob nauke“. Nije razumio smisao te poruke osim čistog cinizma. Navodno je to trebalo upućivati na silno učenje i studiranje. Nije mu bilo posve jasno zašto se to baš moralo obilježiti riječju „rob“, no to ga je vratilo na prvotno mišljenje: studentsko prenemaganje i cinizam.

„Vidiš da ovoga tvog nema nigdje“, zaključi mama. „Ma znaš, to su ti bile velike grupe…“

„Mama, ali on je znao za Ogulin, on je znao za mene i sestru“, prekine je Marin.

„Nema to veze, rekla sam ti, to su bile velike grupe…“

„I da je bio kod djeda u stanu, štoviše, da je s ujakom Božom, tatom i njime bacao mreže…“

Mama je malo nakrivila pogled.

„Ne znam što bih ti rekla“, kaže mama. „Tvoj je otac uvijek bio…“

Znao je što će reći. „Tajanstven.“ Ali to nije bio odgovor. Marina je zanimalo zašto ništa ne može doznati o tom čovjeku koji uporno tvrdi da je znao ne samo tatu nego i mamu i ujaka i cijelo to danas pokojno društvo.

„Marine, ne znam, pogledaj još slika, a ja ću pitati Božu zna li tog čovjeka“, odgovori kratko mama.

Marin je još neko vrijeme gledao fotografije mrtvih inženjera i jednog kirurga, ali nigdje, zaista nigdje nije naišao na nekoga tko bi barem malo nalikovao na tog Tomu.

„Nisam vas našao na fotografijama“, bila je kratka poruka koju je poslao Marin Tomi još u vožnji prema kući.

„Ma mora biti“, odgovori Tomo, „Ima i s vjenčanja… tvoji’ roditelja… ja sam onaj mali, najmanji od sviju, s dječjim licem…“

Marin je odlučio da ovo nema smisla. Prekinuo je prijateljstvo s čovjekom i blokirao ga tako da ne može ni posjećivati njegov profil. Osjećao se kao da je skinuo neki teret s leđa.

„Rob gluposti“, kaže samome sebi.

Te večeri, a ni sljedećih dana Marin se zaista više nije time opterećivao. Nekako je, iako je prošlo jako malo vremena i iako je bio svjestan da možda čovjeku zaista nije dao da dođe do riječi, osjećao kao da se oslobodio nepotrebnoga svraba, one šuge koja vas svrbi na najnezgodnijem mjestu, onoga neugodnog suputnika kojega niste htjeli pored sebe, pa iako se radilo o nekome tko je evidentno znao nešto o njegovima, pa i o njemu samome; prekinuti tu vezu činilo se najboljom opcijom.

„Baš ću se i s time još zajebavati“, pomisli.

Osim toga, sljedeći je tjedan došlo do nagle izmjene načina puta u Njemačku; naime, sada je trebao ići vlakom, onim noćnim, umjesto avionom jer je u Njemačkoj bio najavljen štrajk aerodromskog osoblja.

„Jebiga“, zaključi Marin. Nije mu se putovalo gotovo 20 sati, a niti se osjećao dobro: bio je iscrpljen, dugo nije bio na godišnjem odmoru, posao je postajao svakim danom sve stresniji, osjećao je da mu treba sna, no nikako ga nije uspijevao nadoknaditi, a rokovi za dovršenje projekata postajali su sve kraći i kraći.

„Samo sam te zvala da ti poželim sretan put“, javila se mama nekoliko sati prije polaska noćnog vlaka (nažalost, ne za Lisabon, mislio je Marin). „I da, Božo se ne sjeća tog tvog Tome. Sve ih je znao, ali njega se ne sjeća.“

Marin je napokon u predvečerje sjeo sam u kupe vlaka za Njemačku. To je bio tour de force, mislio je, skoro 20 sati vožnje do tamo, noćenje prije kojeg će se dugo tuširati, zatim odlazak na sajam na kojem će valjda doznati što bi trebao raditi te odmah toga dana u 18.17 povratak kući s Hauptbahnhofa, naravno, kada ga se dočepa nakon 10 stanica U i S Bahna. Međutim, kad je u vlaku, mislio je Marin, to je već skoro kod kuće.

„Dobro, uz to jedno presjedanje, ali to nije važno“, pomislio je.

Vožnja vlakom lagano je započela. Marin je bio sam u ne odveć toplom kupeu; zapravo, učinilo mu se da je sam samcat u cijelom vlaku da nije bilo hrvatske i slovenske policijske kontrole i konduktera koji se negdje zavalio u svoju ugodnu logu i molio boga da ga svi puste na miru. Marin je pratio Ljubljanu, Jesenice, Villach, onda mu se učinilo da je zaspao, da bi se iznenada probudio usred nigdjezemske, u mraku, usred Austrije ili Njemačke, nije znao gdje; vani je bio mrak, vagon je bio prazan te je stao na nekoj nebitnoj postaji ili na semaforu, nije jasno razabirao, ipak je bilo sred noći, neka potpuna pustoš bez ikakva osvjetljenja.

Odjednom je na mobitelu zazvrndala poruka „jel slobodno kod tebe u kupeu“.

„Tomo“, trgne se Marin.

Nije se ni osvrnuo, a on je već stajao na vratima.

„Hvatam noćni vlak za Zürich u Salzburgu, iz Beča“, kaže i počne se smještati. „Onaj iz Beča, znaš…“ ponovi. „A i ti ćeš u Njemačku… Sigurno znaš za onu o majstoru iz Njemačke. Tata ti je volio poeziju.“

Marin je bio gotovo paraliziran. Nije mu bilo do literarnih aluzija niti je uspijevao brzinski kopčati. Da, Tomo. Onaj Tomo. Hvatao ga je akutni napad panike. Osjećao je kako nije dobro, iako nije imao nikakva razloga da se ovoga čovjeka boji, barem ne racionalnog razloga, osim što bi se eventualno trebao opravdati zašto ga je skinuo s liste prijatelja, a što ni nije neka krivnja.

„Volio bi da si me saslušao“, kaže Tomo. „I da si me povezao s mamom. Zna se valjda red.“

Izvadi sad iz džepa sakoa neke fotografije, one iste koje je gledao kod mame. „Vidiš me ovdje“, pokazao je sliku, onu istu koju je tata bio označio kao „Rob nauke“. I da, zaista, sada je jasno vidio čovječuljka gotovo dječjeg izgleda koji je stajao iza njih, zagrlivši najprije onu dvojicu ranije poginulih, Roberta i Marija.

„Vidiš“, kaže Tomo posve mirnim glasom, „ma znaš, oni su svi pokojni.“

Marin nije rekao ništa. Samo je šutio i gledao čas u malog čovjeka, čas u njegovo smiješno zgužvano odijelce, čas u njegove ne baš održavane cipele, čas u crno-bijelu fotografiju.

„Vidiš, htio sam porazgovarati s tvojom mamom, Margaretom, jel’ tako, po babi se tako zove“, kaže Tomo želeći trenutku pripisati malo humora. „Ali, možemo ponekad napraviti i iznimke. Zar ne? I ti ćeš sada sve shvatiti. Ovaj je razgovor neobično važan.“

Marin je bio sve uznemireniji. Tablete koje je nabrzinu i posve neskrivećki popio nisu počele djelovati, naprotiv osjećao je neopisiv strah, ali kao da je bio privezan za to sjedalo. Sjećao se jedne prilike kada mu je psihoterapeut rekao da te tablete znaju imati „paradoksalan učinak“. To se zacijelo dogodilo baš sada.

Marin je pred sobom još neko vrijeme vidio čovječuljka koji je pokazivao onu sliku sa samim pokojnicima.

Tada je odjednom nešto snažno lupnulo i kao u usporenoj snimci, vagon je poletio, po njemu su popadali kuferi, torbe, laptop je proletio kroz staklo, više se nije znalo što je torba, što grana, što sjedalo, što projektil, što gore, a što dolje.

Marin je poletio skupa sa svime te snažno udario tjemenom u plafon; učinilo mu se da je slomio vrat. Osjećao je kako mu je na usta potekla toplina i, da, vidio je kako je Tomo cijelo to vrijeme uredno sjedio na svojem mjestu. A zatim mu se trajno zamračilo.

 

* * *

Na kolodvor u Salzburg vlak je stigao na vrijeme, točno u 4.01, ne bi li se na njega prikopčala dodatna kompozicija iz Budimpešte koja nastavlja dalje za Njemačku.

Marin je ostao sjediti otvorenih očiju i usta. Samo su mu niz nos i rub usta tekla dva curka krvi. Hitna pomoć nije imala što učiniti, putnik je zacijelo preminuo u vožnji, točan uzrok smrti sigurno će utvrditi istraga.

Tomo je u sljedećih 15 minuta popio kavu iz automata i sjeo u vlak za Zürich. Čeka ga još zaista dosta puta. Srećom pa je uzeo spavaća kola.