Vražji prolaz | Milan Zagorac

1.

Zovite me: Zaza, Cerise, Nina, Canelle, Lola, Clochette, Felice, Ficelle, Anice, Mimosa, Fleur, Lisi…

Zapravo, nemojte me zvati tako. To su imena nekih priglupih mačka na majici koju mi je on kupio. To je bilo zadnje što mi je kupio, potrošio je na tu majicu nevjerojatnih 10,90 eura (s uračunatim popustom od 50%). Jer je mislio da uz mene pašu te priglupe, slatke, male, okruglaste, pufaste mačkice. Cice. Mace. Bilo koji od tih glupih hipokoristika.

Zovite me Franka. Ni Zaza, ni Cerise, ni Nina, a kamoli Clochette. Kakva glupost! Mislim na taj brak, a ne na majicu, majica je zapravo preslatka i ne mogu je se riješiti. Jedna od rijetkih stvari kojih se ne mogu riješiti. Ona, izgleda, kao da miriše na njega.

Što god vam govorili da je najteže u razvodu braka, meni nije odvratno sjelo ništa do njegovog odlaska. I to ne odlaska iz kuće kada je rekao da ćemo se razvesti. Ne, ne, to je još meko slijetanje. Mislim na onaj odlazak kada je nakon razvoda došao kući po svoje stvari. Mojoj kući po svoje stvari. Jer stan je moj. Ali ću ga prodati. Jednostavno mi se gadi taj stan: gade mi se kvake, stroj za pranje suđa, ormari, krevet u kojem ne spavam već dosta dugo. Sve mi se gadi. Zato stan prodajem. Osim toga, treba mi novac. Moj je posao slab, nemam dovoljno prihoda. Tko treba u krizi epohalnih razmjera prijevode s francuskog ili talijanskog? Koliko prijevoda treba mjesečno napraviti da platim režije, hranu, čarape, kozmetiku…? Puno, jako puno prijevoda. A njih nema jer je recesija. Zato prodajem stan nakon što sam ga naslijedila od pokojnih roditelja. Da mi ostane za novi početak. Čak se sada mogu time šaliti: koji glupi izraz novi početak!

Dobro, sada već o svemu ovome mogu govoriti. Ne povraća mi se, ne stenjem, ne plačem. Nemam potrebu za drugim muškarcem. Uopće nemam potrebu za seksom. Brak mi je već totalno ubio ikakvu potrebu, a sada je iščezla. Bolje rečeno, jedva mi se vratila potreba za hranom… Nemam potrebu nikoga ni voljeti. Još manje želim da mene itko voli. Znam da je to moj obrambeni mehanizam, jer uvijek postoji šansa da me netko ponovo iznevjeri. To je lajtmotiv tinejdžerskih sapunica, ali nije daleko od istine.

Znam da kod njega nije u pitanju druga. Nije u pitanju nijedna, čak i ja to znam. Žene, kakve god bile, znaju kada je njihov muškarac s drugom. Sve do jedne to znaju: glupe, pametne, lijepe, obrazovane, seljanke, građanke, sve… Osjete. Znaju. Znam za glupe mamice koje su bacale oko na njega, znam i za neke fufice s kojima je povremeno radio, ali on je potonuo u neki drugi film, onaj vlastite komocije i svoga posla (doslovno njegovog, jer je firma bila njegova). Čak mi se čini da bi bila utješna varijanta da je otišao s drugom. Mrzila bih ga, a nju bih mrzila još i više. Ovako mrzim samo njega. Mrzim posao. Mrzim zarađivanje. Mrzim… Ma ne mrzim ništa, više me uhvate ovakvi trenuci nego što se stvarno tako osjećam. Zbunjena sam, ali ne više onoliko da o tome ne bih mogla govoriti. Osjećam se ostavljeno. To je najjednostavnije.

Zar ne vidiš da izgaram, to je bila njegova česta rečenica. A kako je izgarao, tako ga je bilo sve manje u kući. Čak i kad je bio u stanu, nije ga bilo. Uvijek u mailovima, uvijek u sms-ovima, uvijek u razgovorima, uvijek u pregovorima, uvijek pod stresom. Pio je Xanaxe. Dosta Xanaxa. Bilo mu je teško, ali nije vidio mene. Nije ga bilo briga. Osjetio je kako mu ruke trnu ako ne bi pio Xanaxe. Znam da Xanaxi prže mozak. Mislila sam da je i to bolje nego da je pod stresom. Sranje. Ispalo je da Xanaxi ne mogu riješiti njegov problem, a taj je bio da je on neprestano u burning outu. Navikla sam se s vremenom, mislila sam da ni mene nije briga. Radila sam svoje. Glumili smo slobodno vrijeme. Čak smo se ponekad i voljeli. Vodili ljubav. Ponekad. Ipak, posao je uvijek bio tu negdje. On je bio opterećen. On je bio ugrožen. Njega su svi napustili.

Osim mene. Ja ga nisam nikada napustila. Zato je on napustio mene.

Nismo imali djece. Nevjerojatno, ali istinito; on je bio taj koji nije mogao imati djece. Ne znam je li se zbog toga grizao iznutra, ali ništa nije ni činio kako bi riješio taj problem. Nije vidio vezu između Xanaxa, burning outa i nemanja djece. Ili se pravio da ne vidi. Kao da je od svega odustao.

Znam da sam dosadna s time kako me on napustio. Puna gorčine, ostavljena žena, nema mi goreg nego identifikacija s nečim tako otužnim, jadnim i odvratnim kao što je pojam ostavljena žena. Postoje i neke neformalne skupine babetina koje jedna drugu tješe u takvim situacijama. Ne volim se družiti s babetinama. Ne želim ništa dijeliti s njima. Nikakve trenutke, ni lijepe ni ružne. Ne pričam o tome ni sa kime. Moj bivši muž i nije predmet ove priče. On je samo početak.

Rekao je da odlazi. I da se više neće vraćati. Otišao je mami. Mama ga je uvijek čekala sa spremnim krevetom. Krevet godinama nije bio raspremljen i uvijek je čekao da se on vrati. Jer je horoskop tako rekao. Nakon toliko godina braka njegova mama napokon je dočekala. Mama je vjerovala u horoskope pa se na kraju to i dogodilo. Vratio se mamici.

Nismo se pretjerano ni trudili obnoviti brak. Znali smo da ne ide. Digla sam ruke. Nismo se vidjeli mjesec dana, zatim nešto onako bez veze, na nekoj terasi u gradu, popili smo kavu i pojela sam kolač. Nisam se ni najmanje osjećala onako, zbunjeno, s leptirima u trbuhu, zaljubljeno, frufru, ne znam kako bih to rekla. Čekala sam da sve to završi. Bilo mi je dosta. Nije mi se čak ni sviđao. Iako mi nije bio toliko ružan, pomislila sam da je jako ružan. Osjetila sam da mu smrdi iz usta.

On je rekao da ćemo još malo vidjeti. Pa na kraju nismo vidjeli ništa. Nakon šest mjeseci došao je s prijedlogom da se formalno razvedemo. Nakon dva mjeseca došao je po stvari. Po košulje, hlače, kravate, jakne, potkošulje, knjige, srebrne novčiće (hajde, bio je pošten pa nije uzeo onih nekoliko mojih srebrnih dolara i još neke austrijske ili jugoslavenske novčiće; to mi je ostavila baka i rekla da se nikad ne zna kada će trebati), svoje male glupe sitnice koje ja više nisam imala snage gledati. To me slomilo. I zato o tom trenutku ne mogu pričati čak ni sada. To je bio najgori trenutak, kako sam već spomenula na početku. O svemu ostalome mogu govoriti satima, mogu obrazlagati, pisati na blogovima, objavljivati glupe statuse na fejsu, mogu se cerekati i smijuljiti njegovim glupim navikama, ismijavati sitnice koje su godinama bile dio moga života. Trenutak kada je otišao, ne mogu. Jednostavno ne mogu. Zanimljivo, kad smo već kod toga, nije ponio svoje knjige: apsolutno nijednu. Nikada ih nije ni spomenuo. Zapravo, ne znam jesam li ga i srela više od dvaput otkad je otišao, iako Rijeka nije jako velik grad. Ipak, dovoljno velik da ga ne viđam nikada. Ama baš nikada. Zato sam njegovo neizjašnjavanje o knjigama shvatila kao odgovor da ih mogu baciti. Iako ne bacam knjige, njegove sam glupe knjige pobacala u kontejner za papir. Za to su mi trebali mjeseci prikupljanja snage. Trebali su mi mjeseci da nadživim taj trenutak.

Onoga dana kada sam pobacala njegove knjige, gledala sam slučajno na nekom lijevom programu film koji nisam razumjela. Ipak sam plakala kao kišna godina. Svaki put kada bih čula onu stvar iz filma, podsjetila me na to kako je sve ovo krhko. Mad world. Ludi svijet. I brak, i zdravlje, i život, i posao, čak i neke stvari koje mi se čine vječne, kao što je ovaj stan koji sam naslijedila. Čak ni on nije vječan. Nakon toliko godina ja ga prodajem. I krećem ispočetka. Odlučila sam tako. Bez kuknjave, bez plakanja. Bez nepotrebnih prenemaganja. Bože, sada samu sebe podsjećam na njega kako filozofira. On je filozofirao, on je stalno tražio neku utjehu filozofije… Ma… nema veze. Dosta. Prošla sam fazu tugovanja, oplakivanja sebe, fazu raspada ličnosti, fazu potresenosti, fazu depresije, fazu kada sam bila nesuvisla i smušena, kako kaže moj terapeut kojeg sam posjećivala neko vrijeme i koji mi je dao nekoliko lijekova koje sam nakratko uzimala, pa onda više nisam. Sada je već prošla gotovo godina dana. Imam 34 godine. Bilo bi dosta. Mlada sam. Da sam mamica, bila bih milfača, kako kaže moj nećak. Prostak. Mamica u najboljim godinama. Ovako ništa od toga.