Vražji prolaz | Milan Zagorac

11.

 

Kažu da brod tone tako da najprije polako prima vodu i naizgled se ne događa ništa važno. Tada, odjednom, ti procesi postanu strahovito brzi i spontano počinje pucati sve, sve se naginje i brod nevjerojatnom brzinom nestaje s površine. Jednom sam kao djevojčica s prozora vidjela kako tone neki egipatski brod ispred luke, bio je to strašan, skoro nevjerojatan prizor, iako je bila riječ i o malom brodu i o ne baš nekoj velikoj tragediji jer osim broda, srećom, nije stradao nitko. Mislim da je to bilo baš te 1982. godine. Taj me događaj jako dirnuo, naročito kad sam čula da su arapski mornari, barem je to tako moj dječji um shvaćao, plutali polugoli i promrzli na daskama i da su poslije bosonogi stajali na Korzu kako bi dobili deke i novu odjeću. Valjda to nije bilo baš tako, ali dječji um ima jednu čudnu karakteristiku da stvari okameni i ostavi ih u sjećanju kao stvarno doživljeno, a da kasnije nikako ne uspijeva otkriti je li to proživljeno ili je izmaštano pa pripisano proživljenom.

Nakon tih petnaestak dana osjećala sam se odmornije i manje konfuzno. Mogla sam se s lakoćom opet vratiti poslu, iako mi je bilo lijepo i kod kuće. Mirno, ne previše naporno, naspavala sam se i to bez melatonina. Svakodnevica jeseni i približavajuće zime bila je uobičajeno dosadna, bez događanja, s vrlo malo gostiju, a ako ih je i bilo, bez zahtjeva i ikakvih potreba. Ondje sam bila za recepcijom, iako me nitko nije ništa pitao ni trebao.

Neke sam večeri uobičajeno sišla u kuhinju po svoje stvari: obavezan tanjur hrane i neko piće, sok ili čaj, što bi mi već bilo ostavljeno na pladnju. Čekalo me uvijek na jednom od onih velikih kuhinjskih metalnih stolova. Kuhinja je inače u to vrijeme bila bučna jer su kuhari i pomoćnici čistili i spremali. Možda nisam imala visoko mišljenje o higijeni kuhinje u hotelu, ali svakako sam mislila da su se trudili. Naročito pomoćnici. Glavni kuhari baš i ne toliko, oni su se smjenjivali svakih nekoliko mjeseci i bilo je jednostavno nevjerojatno kako nijednom hotel nije uspio dobiti pravoga kuhara nego samo neke na brzinu unaprijeđene pomoćne kuhare. U ugostiteljstvu i hotelijerstvu je chef, uz direktora hotela, vladar događaja, zbog njega gosti dolaze ili ne dolaze, a ovdje kao da je bilo riječi o nekom nebitnom članu tima. Njihova greška, nije na meni da se time zamaram, ali svakako nije davalo nikakav doprinos reputaciji hotela, barem ne onoj pozitivnoj. Te noći nikoga nije bilo u kuhinji. Malo sam lutala između stolova i štednjaka, zatim sam došla do pokrajnje prostorije u kojoj je trebao biti šef, ali osim upaljenog kompjutora nije bilo nikakvog traga života. Zatim sam nastavila do svlačionica i kupaonica; opet nikoga. Na kraju sam provirila u hladnjaču. Hladnjača je zapravo soba s čeličnim vratima u kojoj vise kravlje i svinjske polovice i drži se ostale smrznute namirnice, a temperatura je duboko ispod nule. Nikada nisam provirila u tu prostoriju, ali me neka radoznalost privukla. Osjetila sam strašnu hladnoću, svjetla su bila upaljena i sve su te zaklane krave visjele oko mene. Vrlo ružan, ali opet običan prizor. Kako sam ušla, tako su se vrata iza mene zatvorila. Tada me opet obuzeo intenzivan strah da ne ostanem na ovako hladnom i odurnom mjestu; slučajno ovako odjevena, na -20, ne vjerujem da bih preživjela više od koji sat. Krenula sam lupati po vratima, ali prije nego sam i počela, već ih je otvorio jedan od pomoćnika. Iako sam znala da se vrata zatvaraju automatski kada ih se otvori, ipak sam osjećala da se netko jako ružno našalio sa mnom. Unatoč tome što sam pomislila da me taj događaj jako uznemirio, nekako sam ga vrlo brzo i spontano zaboravila i nisam se više bavila njime. U prvi mah sam htjela urlati na kuhare koji su se cerekali, govoreći mi da i iznutra imam bravu pa i sama mogu otvoriti, ali ubrzo mi je srce počelo mirnije kucati i shvatila sam da je riječ o bez veznom, slučajnom događaju bez ikakve zle namjere. Bez obzira na vječni antagonizam koji postoji između kuhinje i recepcije, nisam se osjećala dijelom toga.

Drugačija je Dora, ona je vječno nabijala na nos tim kuharima kako je ona pred doktoratom i kako je ona stručnjakinja, a oni hrpa neradnika. Mene ta priča nije toliko zanimala, ja sam više bila fokusirana na svoje unutrašnje proživljavanje pa mi ni taj antagonizam s kuhinjom nije bio toliko važan. Jednostavno sam se nasmijala s njima, pojela jelo koje su mi ostavili, malo slušala ogovaranja, a malo i sama ogovarala te nastavila svojim poslom. Mislim da mi Toma neće zamjeriti što je ostao desetak minuta dulje u svojoj smjeni; ionako je pijuckao kavu i prelistavao sportske novine.

Naime, taj događaj ne bi imao nikakvu veću važnost da se već nekoliko noći kasnije nije odvila još jedna neobična scena.

Tih dvoje koji su došli i tražili sobu na jednu noć bili su vidljivo ljubavnici, moguće i preljubnici; njima nije trebala nikakva posebna soba. Ona, oko dvadeset i pet godina, on četrdesetak, kasnije sam po dokumentima vidjela da sam bila otprilike u pravu. Tražili su bilo kakvu sobu. Nestrpljivo su čekali da se sve formalnosti završe što prije: upisivanje osobnih podataka, plaćanje, račun, povrat dokumenata… sve u roku od nekoliko minuta. Dala sam im nenamjerno sobu 616, kao što sam je davala i do sada za takve prilike. Zaista bez ikakve namjere.

Počelo je već pola sata po njihovu odlasku u sobu. Mogla je biti ponoć, ponoć i petnaest minuta.

„Halo, recepcija“, zvala je ženska s histerijom u glasu. „Imamo problem…“

„Izvolite, nastojat ćemo ga odmah riješiti“, odgovorim onom isforsiranom hotelskom ljubaznošću.

„U sobi nam je nešto…“ sada je govorila ženska, „mislimo da je miš…“

„Evo, stižem odmah…“

Pomislim ono jedno ljuto hrvatski u pičku materinu, pa u lijepu pičku materinu.

To je ona vrsta problema koju si ne želite, naročito kada ste sami u hotelu, bez igdje ikoga, bez ijedne moguće dežurne službe koja bi vas riješila napasti. Pokucam na vrata, na vratima me odmah dočekala ona zamotana u plahtu, posve gola.

„Tamo, tamo iza minibara… Evo, evo… Tamo je… tamo je“, ona je pokazivala histerično prstom.

Tip je cijelo vrijeme ležao na krevetu kao da se sve to njega ne tiče. Čak je i zapalio jednu. Pomaknula sam minibar i nisam vidjela miša. Ali sam vidjela mišje izmetine.

O, pizda mu materina, da mu pizda materina, pa zar ne mogu pogledati iza ormara? Bila sam stvarno ljuta na sobarice. Ovo će mi sve ujutro vidjeti u dnevniku.

„Mogu vam ponuditi bolju sobu“, sada sam se ispričavala. „Ne mogu uloviti miša, mislim, moguće je da je ovdje, ali… Može jedna soba s pogledom na more?“

„O da“, sada je bila sretna ova ženskica.

Tip je gotovo nevoljko ustao iz kreveta. Kao da ga se cijela ova svinjarija nije ticala. Srećom, u ovo je doba hotel gotovo posve prazan. Samo oni i još tri-četiri gosta. Na ovome katu nijedna soba nije bila prodana.

„Pričekajte me, molim, minutu-dvije, samo da vam napravim karticu“, brzo sam rješavala gorući problem.

„Oke, oke, nema žurbe“, sada je govorio tip.

Tip je jedan od onih, kao, kul tipova na koji ženske padaju po prirodi stvari: on se pojavi, a one svršavaju od sreće. Ona je jedna od takvih glupačica koje svršavaju na takve tipove. Idioti.

Nije mi trebalo ni dvije minute, već sam bila za recepcijom. Vrata hotela su bila zaključana, nitko nije mogao ni ulaziti ni izlaziti. Za manje od pet minuta bila sam gore s novom karticom.

„Izvolite, soba 610, predivna superior soba s pogledom na more i velikim krevetom“, bila sam zadovoljna brzim rješenjem.

„Super, ljubi… baš smo imali sreće“, sada se hihotala ova glupačica.

„Da, imali smo sreće…“ opet je nevoljko i hinjeno govorio tip.

Otišla sam zadovoljna jer sam riješila problem. Kako nisam bila sigurna je li stvarno bilo miša ili nije, je li ovo bila gluma za dobivanje bolje sobe ili nešto drugo, ipak sam sve zapisala u dnevnik, prenijela da se pozove deratizacija i riješi mogući izvor zaraze i nesporazuma. U hotelima ima miševa, o da, ali nikako nije dobro da se zavuče u sobu i ondje napravi gnijezdo, a o tome su trebale sobarice voditi računa. Mislila sam da sam problem riješila do jutra. Ipak sam se prevarila. Dok sam upravo dovršavala Zoru živih mrtvaca, bez titlova na Youtubeu, eto opet ove.

„U sobi nam je nešto“, sada je opet histerično vikala u slušalicu ženskica. „Ovdje je krcato miševa. Krcato je miševa…“

„Molim???“ ostala sam užasnuta ovim pozivom.

„Miševi idu po zidovima, po plahtama, po podu, po svemu…“ mala je govorila toliko histerično da sam pomislila da joj nije dobro ili da je imala loš trip.

„Evo me“, kažem brzo i odjurim. Sada sam tek bila u govnima do grla.

Pokucam, tamo me dočekao tip potpuno obučen i mala koja je i dalje bila zamotana u plahtu.

„Posvuda, posvuda su vam miševi…“ ponavljala je.

Gledala sam uokolo, miševa nije bilo nigdje. Nigdje nije bilo traga nijednome mišu. Ništa.

„Gospođo ili bolje gospođice…“ obratio mi se arogantno tip. „Ovo zaslužuje povrat novca.“

Tip je bio rezolutan. Na kraju krajeva, ako je bilo miševa, jasno da zaslužuje povrat novca.

„Ja ovo ne mogu izdržati“, ponavljala je mala. „Ja ovo ne mogu izdržati…“

„I to odmah“, kaže tip.

Sama sebi sam govorila misli, misli, brzo misli. Ovo je noćna mora u noćnoj smjeni, nema gorega, dva psihića na tripu, suluda situacija, sva sreća da je hotel prazan…

„Da, može, može, dođite slobodno…“ sada sam improvizirala.

Prema hotelskim pravilima gost može dobiti samo uslugu, ali ne i novac. Ali ovo je nadilazilo moje mogućnosti rješavanja problema u ovome trenutku. Apsolutno sve je bilo blokirano: treću sobu nije imalo smisla davati, brzi dolazak policije ili hitne ili bilo koga nije moguć. Koga da zovem? Henrika? Sada je, zaboga, rano, najranije jutro.

„I to iz ovih stopa“, tip se napenalio na mene i počeo odmah urlikati: „Odmah!“

„Da, da, naravno…“

„Ne naravno nego odmah!!!“ tip je urlao.

Sjurili smo se niz stepenice, a ja sam mu odmah dala novac. Iskreno, jedva sam čekala da ova noćna mora završi, uopće me nije bilo briga za posljedice. Kakve posljedice, pa tip će me udariti! Teško je spoznati kada postaješ žrtva: najprije misliš da si nešto kriva, a onda pomalo od krivca, pa makar i uvjetnog krivca, postaješ žrtva koju se treba kažnjavati. Zavrnula bih vrat tom tipu, ali kada je on tako kurvanjski u pravu: miševi u sobi, netko će najebati zbog ovoga.

Bila sam bijesna.

„Naravno da u hotelima ima miševa, naravno… ali ne u svim sobama! Henrik, uopće me nije briga za pravila i kršenje pravila, novac sam vratila, ti su mi ljudi strahovito nezgodni, ne mogu ja ništa“, nekako sam se opravdavala.

Bila sam jadna. Uznemirena. Ovo je sigurno bilo za opomenu. Kao da sam ja dovukla miševe u sobu.

„Pozvat ćemo deratizaciju pa neka pregledaju sobe“, sada je Henrik spuštao lopticu na zemlju.

„Situacija je strašno neugodna. Ja sam ponižena i posramljena. Osjećam se tako… ne znam kako… izjebano. Točnije, silovano.“

„Pusti, ajde, vidimo se sutra, odi doma, ne brini“, tješila me Dora. „Riješit će se…“

To je naša uobičajena fraza za takve stvari: riješit će se. Kod nas se uvijek nešto riješi samo od sebe, lako ćemo, uvijek će se netko pobrinuti.

Otišla sam kući, tužna, uznemirena, neraspoložena, izgubljena. Znam da je to nevažan događaj, znam da je sve to jedan niz glupih okolnosti. Ipak, nije mi dobro.

Pijem dvije tabletice melatonina. Upadam u duboki san. Nekako u tom snu osjetim da je on blizu, moj bivši muž. Tu negdje. Kao da je u krevetu sa mnom. Kraj mene. Osjećam svjetlo koje dolazi kroz rolete, osjećam da sam spremna na seks, osjećam da je sve kao što bi trebalo biti. On me grli, u nekom smo čudnom klinču, ne raspoznajem što se događa, ali mi je lijepo. Ne brinem ni o čemu, nisam tužna. To su valjda oni snovi koji liječe i koji vam reguliraju unutrašnji život.

Oko osam navečer zazvonio mi je mobitel.

„Hej, ja sam, Henrik“, javi se nekim sućutnim glasom, valjda da mi skine osjećaj nelagode koji me prožimao. „Vidi, našli su miša, jednog, ali u svlačionici… Ono u sobi nisu bili miševi, u 616 je bila samo neka prljavština, u drugoj sobi nije bilo ništa… Ma ja… Pusti, gotovo je. Riješen je i slučaj miša. Odnijeli su ga u vrećici, postoji i zapisnik, sve ok, ti si pokrivena.“

„Kako misliš pokrivena…“

„Ne brini, miš je pronađen, gosti su se žalili, kraj priče, sve riješeno…“

„Hajde, dobro“, malo mi je laknulo. „Važno da su našli miša. Jednog jedinog?“

„Da, samo taj… jadnik… Da mi nije napravio taj cirkus, bilo bi mi ga žao… Gle, sve je riješeno, sve je gotovo“, sada završi Henrik. „Sobarice moraju temeljitije raditi svoj posao. Hajde, vidimo se…“

„Vidimo se…“

Bila sam malo manje uznemirena zahvaljujući snu i ovom razgovoru. Ipak, jedna je stvar bila jasna. Nije to mogao biti jedan jedini miš. Ili je ono dvoje bilo na nekim ozbiljnim psihodelicima.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.