Vražji prolaz | Milan Zagorac

13.

Nedavno sam čitala knjigu Davida Bohma o tome kako postoji odvijena i uvijena stvarnost. Odnosno, da se stvarnost, na kvantnoj razini, ponaša poput holograma. Odnosno, da stvarnost nije ništa više od privida. Moram priznati da sam ostala prilično osupnuta tom idejom. Nisam jedna od onih racionalnih intelektualki koje na sve načine nalaze razumne odgovore ili, ako nemaju trenutni razumni odgovor, čekaju da on sam od sebe dođe. U međuvremenu žive svoje prilično nerazumne živote i čekaju da, prije nego što dođe neminovni kraj, taj život postane barem nakratko bajka s princem umjesto onog nasilnika i pritajenog silovatelja iz kreveta. Ne, ja nisam sebe zamišljala tako. Mene su više mučila neka druga pitanja, a na koja nisam mogla dobiti odgovore ni od koga. Morala sam ih sama pronaći, pa makar u ovoj noćnoj smjeni.

Ovaj mi je posao omogućio da posve slobodno, nevezano uz konkretan prijevod ili projekt, čitam nasumce nabodenu literaturu s interneta ili iz gradske knjižnice. Među hrpom priglupih prepričavalačkih self helpova ili bezličnih romana od kojih je svaki bio prazniji ili tendenciozniji od onoga prethodnoga, ovo je bilo pravo osvježenje. Istina, čitala sam Krishnamurtija prije spavanja godinama i pratim Osha na fejsu, ali ovo s tim Bohmom bilo je pravo malo otkriće na koje sam naletjela, možda ne baš toliko slučajno koliko sam mislila (ipak sam za njega čula u Mišakovoj emisiji). Uglavnom, koncepcija je ovakva: postoji stvarnost koju doživljavamo kao stvarnost jer je materijalna i jer je percipiramo. Međutim, na subatomskoj razini, znači na razini kvanta, ta materija-energija baš nije tako konzistentna, odnosno, povremeno, ovisno o tome promatramo li je ili ne, postaje ili čestica ili val. Odnosno, nisam baš sve najbolje shvatila, ali ukupna se stvarnost ne ponaša ništa drugačije nego kao hologram. Jedino nam nije jasan izvor toga holograma. Riječ je o implicitnom poretku stvari koji je nama vidljiv tek kao eksplicitna posljedica. Što bi reći da je stvarnost samo privid, u najdoslovnijem smislu riječi, a naš život ništa više od pada iz jedne razine iskustva u onu drugu koju na neki način nesvjesno sukreiramo.

Neke su mi od takvih stvari bile pomalo pomaknute, ali tjerale su mi mozak na rad. Bila sam radoznala, potaknuta, htjela sam kopati još više i još dublje, iako sam bila svjesna svojih ograničenja.

Ono što je posljedica takvog koncepta je zaista revolucionarno: stvari možemo mijenjati na eksplicitnom planu tek kada uđemo u implicitnu razinu. Kada postanemo dio vrtloga, tek onda možemo promijeniti i samu prirodu vrtloga.

Vrtjelo mi se u glavi.

Istina, ove su mi priče bile jako zabavne. Služile su mi kao razbibriga i kao objašnjenje cijelog niza događaja koji su djelovali nepovezano, ali su zapravo bili nekako povezani. Njegov odlazak, moj posao, noćna smjena, ova ukleta soba, ova navodno ubijena ili nestala žena, Dora, Vito… Sve je to nešto značilo, ali nisam mogla nikako dokučiti što točno.

Između ostalog, mučio me san i sjećanje na ono putovanje do Zagreba i nazad. Chemtrailovi na nebu, zagrebački monsun, meni je bilo zlo. Da, bilo mi je nekako loše, osjećala sam se jako loše, kao da sam pojela neko odurno jelo, a glava mi je pucala iz primozga. On mi je, naravno, uvijek dobro opskrbljen lijekovima, dao Aspirin protiv glavobolje, popila sam ga na odmorištu. Zatim opet taj san u kojem se prisjećam nekog prelaska s kontinenta na kontinent, kao da ostavljam dušu na nekom drugom dijelu svijeta. Osjećaj kao da je kraj svijeta tu negdje, a ja ga nisam baš dobro vidjela. Ili ga nisam stigla vidjeti, ne znam koji je odgovor gluplji.

Cijelo je ovo vrijeme ispunjeno tim iščekivanjem kraja svijeta. Svaki sam dan pod dojmom stotina i stotina informacija koje nas ispunjavaju strahom od neke nadolazeće kataklizme, ako ništa drugo, onda barem kataklizme eurozone, a poslije toga potop. Ili rat. Ili masovna pogubljenja, za što su spremni već kovčezi. I to je medijsko iživljavanje na kraju imalo posljedicu da je sve počelo dolaziti u znak pitanja: najprije radna mjesta, zatim cijele države, na kraju će doći i pitanje cijelog svjetskog poretka, ali jebe se meni za svjetski poredak, ja nisam u stanju voditi ni svoj kućni poredak, a kamoli brinuti o svjetskom.

Nije ni čudno da me boli glava i da sam tako smušena.

Jedne noći, nešto prije nego što smo se razveli, odnosno prije nego što smo se počeli razvoditi, znam da smo se osjećali strašno nervozno, pomalo psihotično, gotovo kao da smo bili zaraženi nekom mentalnom bolešću. On u svojoj najgoroj depresivnoj fazi, ja u svojoj najgoroj fazi anksioznosti. Rekla sam mu da je između nas odnos nemoguć jer jedno drugome dajemo lošu energiju, hranimo jedno drugo smećem i ubijamo se polagano. On je šutio, ali znala sam da misli slično.

Bože, kako to boli i kako je to mučno! Jedini je problem objasniti što je TO. Sada tek razumijem kako je razvod stresan događaj. Do sada sam mislila da je riječ o prenemaganju, ali sada, mjesecima, ma skoro godinama nakon, shvaćam da se taj osjećaj nikako ne uspijeva smiriti, da još uvijek zna povremeno nabujati i preplaviti svijest. Strašno strašan vrtlog.

„Ha, evo mene opet“, pojavio se jedne večeri Vito nakon nekoliko mjeseci izbivanja. „Jel’ ti sada nešto jasnije?“ i počne pokazivati prstom prema glavi.

„Hm…“ ostala sam malo zatečena. Što njegovim pitanjem, što time da se opet pojavio.

Nije ga bilo dugo, dovoljno da ga pomalo zaboravim, a sada, evo ga opet, usred gluhe noći, opet na recepciji, opet mi sami u polupraznom hotelu. Ovaj je put izgledao još gore. Bio je mršaviji, zapušteniji, činilo mi se i da smrdi. Vjerojatno nije jeo danima. Istovremeno sam ga se bojala i bilo mi je žao tog jadnika.

„Hoćeš sendvič? Imam cijelu večeru“, upitam ga pomalo sa strahom, no nastojala sam izgledati nonšalantno. Valjda je nasjeo.

On je sigurno bolesnik, i to malo veći bolesnik. Ovo nije ni igra ni zabava, ovo je vrlo neugodno hodanje po rubu i igranje živcima.

„Daj, daj mi sve… Imaš i kavu?“ sada je otišao do fotelja u jednom kutu recepcije, a ja sam mu donijela hranu i natočila kavu.

„Dakle, je li ti sada što jasnije u toj ženskoj glavi? Vidiš kakvo je ovo mjesto? Tu ne možeš ostati normalan.“

„Da, mislim da se moram složiti“, odgovorim, a moram priznati da sam se djelomično i slagala s njegovim mišljenjem.

„Pomalo, onako polako, kao korijenje počinje ti ulaziti taj jedan užas od svega ispod kože, polako, a da ne skužiš… Omata ti se ova noć oko glave, počinju ti dolaziti najprije mali događaji, a onda sve veći, onda ih počneš viđati i slušati… Ja ih stalno čujem, čim dođem ovdje…“

„Čuješ što?“ upitam ga.

„Hello! Anybody home?“ sada me on dočeka protupitanjem dok je pohlepno žvakao komad pohanog mesa. „Jel’ ti to mene zajebavaš ili si tako jebeno glupa? Šta te nije naučilo pameti ovih nekoliko mjeseci ovdje…“

„Da i ne, sve je to umor, možda nesanica, pijem neke tablete melatonina…“

„Ma ne seri!“ prekine me. „Kakav melatonin, kakve tablete, kakva sranja… Ovdje je nešto drugo. Nije ovo samo to da je ona ženska dobila po pički, bilo je tu još toga… Ovo je mjesto odakle treba bježati. Najprije te navuku, uvuku, a onda shvatiš da su sve to reptili koji se hrane tvojim mozgom… Piju ga. Pojedu ga… Čitaš Ickea?“

„Ne“, odgovorim mu kratko, iako sam lagala. Čitala sam ga, ali tip je toliko euforično pisao te svoje bljezgarije da mu jednostavno nisam mogla vjerovati. Ali Vito jest i u tome je problem.

„Vidiš, znao sam da si glupa, ali da si toliko glupa…“ žvakao je meso. „To nisam mogao ni sanjati. Vidiš, sada zbog tebe jedem meso. Inače je to njihova navika, oni jedu meso. Ja jedem samo povrće i svježe iscijeđene sokove. Ali ti si mi dala meso pa si me navukla opet na taj njihov gen. Ipak, znam da nisi njihova. Nema tu tableta, nema tu ničega što će te izvući. Oni su te hipnotizirali, a sve što ti živiš i misliš da živiš samo je jedan jebeno glup i prazan san u kojem ti oni usađuju sadržaje… Oni te pune… Moja je teorija da su onu žensku one večeri prije trideset godina oni pojeli. Zato nema ničega… Ni-če-ga…“

„Gadna ti je ta teorija… Ja pijem melatonine za spavanje, ipak mislim da je to od ove prigušene svjetlosti koja je tu na recepciji cijelu noć“, pokušala sam ga navući da mi kaže pije li on nešto.

„Ja ne pijem ništa. Truju me… sve nas. Najprije te truju kroz televiziju i hranu, a onda se ti sam počneš trovati tabletama i njihovim bajkama. Na kraju vjeruješ da je sve to stvarno istina i da je ova jebena nepodnošljiva stvarnost jedina stvarnost. E nije, majku im jebem. U to su ti svi uključeni… Svi. I Henrik, i ona mala droljica Dora, i predsjednik Obama. I naša vlada. Oni su najgori. Svi su reptili, pogledaj im samo pažljivo oči.“

„Čuj, Vito“, sada sam odlučila zaigrati na kartu iskrenosti, samo da prekinem ovaj suludi monolog paranoidnog shizofreničara, „ovdje se stvarno događa nešto, a ja ne znam točno što. Je, istina je, nije mi dobro, nije mi najbolje, neke dane se osjećam jako loše. Nekoliko mjeseci je išlo dobro, ali sada je postalo jednostavno gadno. Bojim se da će postati nepodnošljivije…“

„Znači, tu smo… Ima barba Vito jednu igricu za tebe…“ završio je s jelom i učinilo mi se na trenutak kao da imam posla s normalnim čovjekom. „Ovo su anđeoske karte. Postavi si važno pitanje i izvuci jednu kartu.“

„Kako to misliš?“

„Pa tako, normalno… Postavi pitanje…“

„Koje pitanje?“ sada sam bila zbunjena.

„Što želiš znati?“

„O čemu?“

„O, pa jebem te glupu… pa bilo koje pitanje…“ malo je gubio živce.

„Ah“, sada sam domislila. „Jesam li luda?“

„Sada izvuci kartu“, i pruži mi snop malih bijelih karata s anđelčićima na njima. „Na, bilo koju.“

„Šutnja“, pročitam naziv karte. „Šutnja katkad govori više od riječi. Kad kažemo sve o situaciji u kojoj smo se našli, svaka riječ je suvišna. Prestanemo se opterećivati mislima i pustimo da se događaji odvijaju naizgled sami od sebe. U svemiru je sve u savršenoj ravnoteži, a riječima nekad samo stvaramo zbrku. Prepustimo se vodstvu anđela i predajmo im svoje strahove s punim povjerenjem. Mnogo ćemo ih bolje čuti dok šutimo.“

„Aha, tu smo dakle. Imam te. Postavi sljedeće pitanje.“

„Kako da se predam vodstvu anđela?“ postavim sljedeće pitanje.

„Izvuci sada kartu“, i opet mi tutne snop pred lice.

„Promjena“, opet pročitam naziv karte. „S vremena na vrijeme, u životu nas dočeka promjena. Da bismo napravili mjesta za novo, staro treba otpustiti, izbaciti ili ostaviti u prošlosti. Promjena, kakva god bila, znak je pomaka i odraz našeg unutarnjeg stanja. Zamolimo li ih, anđeli  će nam pomoći da lakše otpustimo staro i otvorimo vrata za promjene. Ne budimo zbunjeni, sami smo je prizvali.“

„Aha, sada postavi još jedno pitanje“, i opet mi tutne karte.

„Kako ću prepoznati kada je vrijeme za promjene?“

„Ajde, karta…“

„Fokus“, i pročitam tumačenje: „Katkad se nađemo u hodniku s mnogo otvorenih vrata. Što sad? Ostanemo li razapeti na sto strana, poželimo li ući na sva vrata, nećemo imati ništa. Anđeli nas potiču da se usredotočimo na ono što nas najviše veseli i ispunjava. Prepoznajmo njihove ‘slučajne’ poruke koje dobivamo tijekom dana, natpis na plakatu, riječi prijatelja, glas na radiju… Negdje među njima je i naš odgovor.“

„Aha, i što ćemo sada?“ postavi Vito retoričko pitanje.

„Kako što ćemo sada?“

„Upravo to, što ćemo, zato, sada? To pitanje ja postavljam za tebe“, i opet mi tutne karte. „Izvuci jednu.“

„Blagoslov“, pročitam kartu: „Imate blagoslov u onome što radite ili namjeravate raditi, blagoslovljen je vaš odnos s voljenom osobom, kao i onaj u koji kanite ući, kakve god prirode bio. Blagoslov koji imamo pošaljimo ljudima koje poznajemo, bez obzira na to koliko su nam dragi. On se mora širiti dalje, iz srca. Blagoslovljen je svaki trenutak življenja i svaki oblik života na Majci Zemlji. Svatko tko uđe u naš život podjednako je važan na tom putu.“

„Hajde da vidimo što još kažu anđeli. Ovo ne radim sa svima, ovo pokazujem samo onima koji su dobri u srcu“, nastavi sad Vito. „Izvuci još jednu kartu, ali prije postavi pitanje.“

„I što sada?“ postavim opet pitanje i izvučem kartu. „Povratna informacija“, pročitam i nastavim: „Svaka akcija ima reakciju. Povratna informacija koju dobivamo od partnera, djece, prijatelja, poslodavca nije uvijek  onakva kakvu priželjkujemo pa smo razočarani. Nijedna povratna informacija nije loša. Ona je dobrodošla jer nam nešto poručuje, negdje nas usmjerava. Molimo anđele da ih naučimo prihvaćati i pronaći poruku u njima. Tada nas ni one naizgled loše neće boljeti.“

„Jesi vidjela? Sada sve to zaboravi. Uvijek kad imaš pitanje, postavi ga kartama. Dobit ćeš odgovor.“

„Ali nisu mi baš jasni ovi odgovori“, moram priznati da sam bila zbunjena ovom metodom. Ipak, poznavala sam je, znala sam i za tarot i za I ching. Nisam se baš zabavljala time, ali sam ih poznavala, kao što sam znala da su mnogi vjerovali u ove ne baš racionalne tehnike. No, ni ova situacija u kojoj sam se našla u hotelu, ma zapravo u životu, nije baš bila racionalna.

„Nisu ti jasni jer se još nisi predala pravom unutrašnjem vodstvu. Najprije moraš šutjeti da bi došlo do promjene u kojoj ćeš dobiti fokus za što imaš blagoslov, a da bi na kraju dobila povratnu informaciju“, Vito je bio zadovoljan rezultatom igre.

„Znači, to što se tu događa usmjereno je na mene. Mislim ovo s tim duhom“, i pokažem prstima navodnike u zraku.

„Ne samo s tim duhom. Ovdje je prepuno loše energije jer su ljudi uništeni, popijeni, iscijeđeni. Ovo je mjesto ukle to i treba ga netko raščistiti. Ja nisam mogao. Možda to moraš baš ti.“

„Ja???“ sada ostanem šokirana njegovim zaključkom. „Pa kako bih ja mogla raščistiti stvari koje su tu taložene toliko godina?!“

„Ne znam, ali ja ti možda mogu pomoći“, krene prema izlazu. „Znat ću kad trebaš moju pomoć… Hvala za večeru.“

Te mi se večeri Vito činio tek kao neki čudak. Nikako opasni luđak s ubilačkim namjerama. Dobro, bilo je u međuvremenu još nekih baljezganja o tome kako će nam uskoro svima isplatiti neke silne dolare jer su nas sve skupa opljačkali preko bankarskog sustava, ali sve u svemu, tip se činio tek kao čudak pa je i to bilo u skladu s time, jedino je bila nejasna ta motivacija novcem u osobe koja je, barem se tako izjašnjavala, kao duhovna. Kako god, sada mi se činio ponešto prihvatljiviji nego prvi put. Ili ta stvar ovisi i o meni: ako sam ja prisebna i dobronamjerna prema njemu, on uzvraća isto tako. Nije ova igra slučajnim kartama i porukama tek neka iracionalna zabava za praznoglave. Većina ljudi ne zna, ali mnogi su često tražili te sitne slučajnosti, neke neslučajne koincidencije koje su im davale smjer i ritam. Istina, nije se tome smjela pridavati veća važnost i sve je trebalo biti složeno po nekom slijedu, ali ni podsvijest ni kvantna fizika ne bi bile naslućene da ovo nije uzeto u obzir. Nema veze, kako bilo, istina je da sam se počela gušiti u ovome hotelu i da je ovo mjesto utjecalo na mene i moje raspoloženje, a ta je spirala sada imala sve snažniji i snažniji zamah.

Sutra ništa nisam govorila ni Henriku ni Dori. Osjećala sam da sam tek sada počela konačno hvatati konce ove nevidljive mreže ljudi, informacija i događaja oko sebe. Već sam sljedeći dan nazvala dobru staru prijateljicu Lidiju u sveučilišnu knjižnicu da mi izvadi sve novine iz 1982. i 1983. godine.