Vražji prolaz | Milan Zagorac

15.

Već je ružna kišna riječka zima lupala po prozorima kada sam toga jutra-dana-noći, što li je već, sanjala nešto što me strašno uplašilo. Toliko da se više nisam osjećala ugodno ni u stanu ni u sobi, nigdje. Po prvi sam se put sjetila onih djetinjastih djevojačkih strahova o tome da me netko uhodi i da mi ulazi u sobu noću dok spavam. Ta me stvar užasavala i danas i jedan je od razloga zbog kojih sam se usred noći mogla probuditi u panici. Ali ovo sada nije bilo nešto takvo, rekla bih razumno, stvarno, neki fizički lopov ili nasilnik, nego nešto što nisam ni znala ni mogla objasniti. Bio je to moj iskonski strah, ali sveden na entitet koji je postao prisutan u mojoj sobi, u mom stanu, upravo onoliko što sam se više bojala.

Osim lupkanja kiše po limu ispod prozora, osjetila sam da mi iznad kreveta stoji to, nešto, amorfno, ali ipak ljudskog izgleda, gleda me, iako mu ne vidim lice. Strah me toliko zaledio da se nisam usudila okrenuti prema tome; samo sam ga osjetila i ostala posve ukopana.

Zatvorila sam oči i čekala da to ode, ali kad sam ih otvorila, stajalo je točno nasuprot mom licu. Strah me sada posve zaledio, a ovo je zurilo u mene, onako bezoko, bezlično, samo kao neka zelena izmaglica koja je stajala i gledala u moje od posvemašnjeg straha oduzete oči. Stajalo je to tako neko vrijeme, a zatim je nesmetano krenulo prema drugoj strani sobe, prolazeći preko kreveta, preko mojih nogu, i potaknulo u meni valjda instinktivnu reakciju da sam krenula upaliti svjetlo. U sobi je vladala polutama, što od mračnog dana, što od sivila riječke kiše, a svjetlo je valjda trebalo rasplinuti ovo što sam vidjela. Ali čim sam uspjela napipati dugme noćne svjetiljke, shvatila sam da ovo ne odlazi iz sobe. Štoviše, opet je krenulo prema meni, nadvilo mi se nad lice i pogledalo me svojim nevidljivim zelenim licem direktno u oči. Zatvorila sam oči i pomislila da je ovo kraj. Međutim, kad sam ih otvorila, ovo je još bilo ovdje i još me neko vrijeme, a zbilja ne znam reći koliko je to trajalo, gledalo, da bi potom, lagano, kao da je obavilo svoju misiju, otišlo prema zidu nasuprot krevetu, prošlo kroz njega i jednostavno nestalo.

Ne, ovo nije bio san, ovo nije bila ni mora, ovo je bila posve opipljiva halucinacija, kakve do sada nikada nisam doživjela. Igra i zabava su jedno, a halucinacije su nešto posve drugo. Jedini usporedivi događaj možda je bio onaj povratak iz Zagreba. Sad mi se čini da je to bilo neko vrijeme izvan vremena, kao dan koji je postao i sve i ništa; i kao da sam negdje tim putem zaspala. Da, znam da me boljela glava, čak smo i stali više puta uz cestu jer sam mislila da mi se povraća, da bi zatim zemlja postala najprije ravna ploča koja se potom počela savijati kao val prema meni, zatim to buđenje u sobi ispunjenoj čudnom svjetlošću i strašan osjećaj da se događa nešto što niti razumijem niti mogu shvatiti. Granična situacija. Ipak, nešto je nedostajalo u cijeloj toj priči, stalno mi je izostajao neki važniji smisao, stalno su izostajali detalji, a to me povremeno moglo učiniti nervoznom.

Ovo sada me nije samo učinilo nervoznom nego me smrtno uplašilo.

„Jebem ti mater i Mirjani, i Marku, i svima ostalima“, opsovala sam naglas. Često mi je ovo psovanje bilo neka vrsta odbijanja straha, slično pričanju šala u trenucima kada šalama nema mjesta.

„Pička li vam ona materina, da vam pička materina“, opet sam psovala. To je psovanje odagnalo strah toliko uspješno da sam uspjela ustati iz kreveta, požuriti prema kuhinji, otvoriti frižider, uzeti jogurt, uvaliti se u dnevnom boravku na kauč i buljiti u emisiju koju je valjda odabrao Đelo Hadžiselimović, a čitao Miljenko Kokot. Ne znam koga sam psovala: sebe jer sam se uplašila vlastitih snova ili suludu situaciju u kojoj posve sigurno ludim radeći noćnu smjenu, zapuštam prevođenje, ne družim se ni sa kime, ne čitam normalnu literaturu i ne gledam normalne filmove. Moj je život tako dobio smisao velike četverotračne autoceste u ludilo na kojoj se ja jednostavno ne snalazim.

Zato sam sada, umjesto samosažaljenjem, plakanjem ili naricanjem, strah odagnala nekom emisijom o velikim mačkama u savani, jogurtom i toplim radijatorom jer se stan od ove podmukle vlažne zime pretvorio u ledenu špilju.

Pomalo sam, sljedećih nekoliko sati, dolazila k sebi. Događaj je postajao sve više stvar igre snova, obrnutog bioritma, opterećenosti tuđom, za mene posve nebitnom sudbinom, jednom glupom situacijom koju moram ili nadvladati ili napustiti.

Nakon nekoliko dana nekako sam zaboravila na sve, kada mi se dogodio sljedeći san. Naime, šetam jednom ulicom niz Rječinu, a niti je to Rječina niti je to Rijeka, i dolazim do zgrade u kojoj je nekada bio ured moga muža. Ne moram naglasiti da ni ta zgrada ne izgleda kao ta zgrada, a u njezinom je prizemlju nekoliko mladih ljudi koji se nešto došaptavaju. Osjećam, kao i u svakom snu, ne znam kako bih drukčije opisala tu vrstu percepcije, dakle, niti čujem niti vidim, nego osjećam da oni mladi ljudi ne žele da budem kraj njih, a ja se odmičem te kod jedne bitve vidim kako žabe komadaju miševe i jedu im glave. Doista krvav prizor opet me uznemirio, a dovoljno sam znala da je to jedna od onih slika koje je moj muž, po uzoru na svoga dr. Junga, nazivao arhetipskima i koje nemaju nimalo veze s nekim svakodnevno proživljenim iskustvom, nego govore o nekom dubljem procesu. Možda sam stvarno trebala nastaviti odlaziti terapeutu? Bio je fin čovjek, nekako je budio veliko povjerenje, iako sam ga se istovremeno pomalo i bojala. Nije to slično ginekologu ili zubaru, ovdje se priča o tome kako smo danas, a to je, ako ne pričam u frazetinama, jako teško, ponekad i nemoguće.

Ova se moja priča o Mirjani i Marku, o hotelu, o raspadu mojega braka, počela pretvarati u klupko nejasnih odnosa, strahova, sumnji, bojim se da tu ima i deluzija i svakako se nakon pojave one spodobe u mojoj sobi može pretvoriti u dugu i neugodnu hospitalizaciju na psihijatriji. Opcije su mi:

a) okaniti se ove priče, ostaviti sve to sranje i krenuti u drugome smjeru ili

b) dovršiti ono što sam započela i konačno zatvoriti ovu stranicu koja se, možda je imala pravo moja sestra, nije smjela ni otvarati.

Što se tiče prve opcije, nisam bila sklona takvim rješenjima, ne zato što me proganjao osjećaj da nešto nisam dovršila, nego da sam krenula opet i ponovo ispočetka, odnosno da se ponašam upravo uspaničeno i da će tada svaki pokušaj neminovno završiti pogreškom. Inače, to bi bilo najlakše, mogla sam preživjeti mjesecima od sitnih prihoda, velikih troškova jednostavno nisam imala, nisam plaćala kredite, nisam imala dugove, doduše nisam imala ni ušteđevine, ali sestra ili stan u krajnjoj liniji bili su dovoljni jamac da se neko vrijeme može preživjeti, a da se bude bez posla. Jer na čudesna rješenja gdje bi se riješilo pitanje stalnog prihoda jednostavno nisam smjela računati. Em je posla bilo sve manje, em se sve slabije i sve rjeđe plaćalo, em sam ja bila izvan svih tokova koji bi me malo pogurali i pomogli, kako to kod nas već ide; svi koji nešto rade su malo pogurani i pomognuti. Moj je muž radio jedan čudan posao; naime, on je ljudima objavljivao knjige. Ja sam radila skupa s njime. No, nije to bilo objavljivanje knjiga kao objavljivanje knjiga, nego je ljudima često objavljivao njihove memoarske zapise, sjećanja, razne romaneskne pokušaje, a za što su ti ljudi bili spremni platiti. Neki više, neki manje, rijetko tko i obilno. Naravno, nije radio samo takve stvari, radio je i, recimo to tako, normalne knjige, prijevode, knjige koje bi lijepo aranžirao za prodaju u knjižarama i knjižnicama, ali je glavni prihod predstavljalo ovo prvo, dakle objavljivanje knjiga ljudima koji su, često u poznijim godinama, shvatili da svoj život moraju ostaviti nekako zabilježen, ostaviti ga kao papirnato svjedočanstvo na kunstdrucku u četverobojnom izdanju, s kapitalnom vrpcom i zaštitnim ovitkom tvrdog uveza na kojem je zlatotiskom upisano ime autora. Čudan je bio taj posao, znao je i on i ja skupa s njime na čemu radimo i čime se bavimo, pa smo s vremenom valjda postali i pravi amaterski psihoanalitičari, što smo najbolje uspijevali razumjeti ukoliko bi se ti autori nudili u romanima; tada smo upoznavali neiživljene ljubavi, silovanja u djetinjstvu, patološke aberacije kojih se ne bi posramio ni markiz de Lautreamont, tužne brakove bez ljubavi, još tužnije patnje za umrlom djecom, zapravo cijele galerije ljudske patnje kojoj, što smo više na tome radili, nismo uspijevali naslutiti kraj. Kako je došla ova kriza i recesija i depresija, posao se jednostavno počeo urušavati, počeo se i on urušavati, počeli smo se oboje urušavati i, možda i bolje ovako, nekako je završilo u tom nesretnom razvodu. Bolje i to nego u samosažaljenju, samonaricanju, uzajamnim optužbama, panici, patnji i tavorenju. Nisam imala volje za takvim uzaludnim jadikovkama, a osjećala sam da mi istječe i vrijeme pa sam, dakle, onu prvu opciju pod a) posve odbacila. Ostalo mi je ovo drugo. Dovršiti to što sam započela.

Započela sam tako potragu za Mirjanom. Odnosno Ivankom, njezinom sestrom, za koju sam pretpostavljala da je živa.