Vražji prolaz | Milan Zagorac

18.

 

Sljedećih mjesec-dva, a to znači prva dva mjeseca 2011., provela sam neobično mirno. Kao da se ta magličasta oluja snova i stvarnosti jednostavno smirila, gotovo iščezla, i kao da je moj život počeo nalikovati onome što sam i pretpostavljala da bi miran život trebao biti. Ručkovi kod sestre, vijesti, red noćnih smjena, red slobodnih dana. Čak i nekoliko filmova i knjiga, uglavnom nevažne gluposti i prosječni romančići. Nisam imala volje za nečim pametnijim. Mozak mi je ionako trebao smanjenje poticaja, a nikako povećanje. Henrik mi je malo izašao u susret pa je smanjio broj dana u noćnoj smjeni, dao mi koji slobodan dan više i ubacio me u pokoju popodnevnu smjenu, što mi je bilo takvo olakšanje da sam mislila da sam ponovo na godišnjem. Smetala mi je kava koju sam pila u golemim količinama pa sam je smanjila, barem za nekoliko šalica dnevno. Nastojala sam jesti urednije, Lidija me nekoliko puta pozvala van na ručak, sestra je povremeno dolazila, ja sam čak uredila stan, pobacala tone i tone smeća, a nekoliko velikih vreća starije odjeće otpremila sam u Caritas. Nekako me podigla ideja da ću uskoro promijeniti posao, da je ovo očito privremeno stanje koje neće takvo ostati zauvijek, odnosno da je dobilo rok trajanja, a taj uskoro istječe.

Nisam zaboravila Mirjanu i Marka, štoviše, vrlo često bih na sve to pomislila, ali oni nisu bili dominantna tema. Kao što mi ni stalno Dorino kukanje o prirodi njezine veze nije bilo nešto što me mučilo niti čime sam se zamarala. Osjećaj je bio kao da sam se oslobodila problema. I svojih i tuđih, bez razlike. Nekako sam i uživala u svom novom stanju, čak sam se u nekoliko navrata gotovo vratila svojem pisanju i prevođenju. Pregledavala sam stare skripte, bilješke profesora M., čitala njegove osvrte o talijanskim piscima novecenta, istina, pomalo se zanosila time da ću, iz ove novonastale hobističke pozicije, napraviti nove i bolje prijevode nekolicine meni dragih Francuza i Talijana, ali vrlo brzo bih odustajala shvaćajući da neće biti niti nekog posebnog interesa niti posebnog jamstva da ću ja to izvesti baš tako dobro, a kamoli da bih našla nekoga od svojih kolega koji bi i pomogao u cijeloj realizaciji, pa sam se opet bacala u svakodnevicu. Za koga ili za što kretati u takve pothvate? Za desetak motiviranih čitatelja? Za sebe i dokazivanje samoj sebi da sam intelektualno spremna na takve izazove? Možda izgleda nevjerojatno, ali prevesti jednu takvu knjigu, na primjer nekog Bretona, zahtjevno je, naporno, intelektualno i fizički izuzetno iscrpljujuće iskustvo, s bezbrojnim konzultacijama literature, preko kolega do virtualnih kolega na forumima, s ukupnim učinkom od dvadesetak prodanih primjeraka plus pedeset primjeraka otkupa knjiga za narodne knjižnice. Bravo od izdavača, bravo od predstavljača kojemu je izdavač tutnuo 200 kuna u ruku i pohvale organizatoru u DHK-u koji je omogućio predstavljanje u ovom lijepom prostoru, uz pljesak nekih trideset kvalificiranih uzvanika, mahom staraca, koji pola toga nisu čuli. Stvar je u tome da ni mene ta literatura trenutno nije oduševljavala pa ako nije ni mene, kako bi nekog drugog? Nisam bila dovoljno jaka ni dovoljno motivirana. Tu možete dobiti tek onu vrstu osjećaja trenutne zadovoljštine i prestiža da ste napravili nešto takvo, ali to što ste napravili i dalje je razumljivo jako malom krugu ljudi, točnije, gotovo nikome. Osjećala sam se spremnom tek za manje naporne zadatke, možda da prevodim neke priručnike o kvaliteti života ili odgoju djece ili, još bolje, o uzgoju pasa; talijanski su priručnici tog tipa izuzetni, kao i oni o ribolovu na morima i slatkim vodama. Iako, s obzirom na ovu krizu, na manjak novca, na manjak kupaca, na sve to skupa, veliko je pitanje bi li se čak i s takvom vrstom knjiga dalo dovoljno zaraditi da se uopće pokrije trošak pripreme. Mislim da je odgovor negativan. Dodajmo k tome da jednostavne priručnike mogu prevoditi i početnici, studenti i oni koji možda nisu ni studirali strane jezike, ali su uvjereni da ih govore jako dobro. Sranje, nebitno sranje. Moja je sreća da sam trenutno prilagodljiva novim situacijama, iako eho neuspjeha jako dugo odzvanja nekim unutrašnjim prostorima mojega ega. Možda zato ponekad djelujem kao da ljude gledam svisoka. Pa ipak ne osjećam da ljudi bježe od mene. Čak ni motivacija da sam iz pozicije hobistice uspjela u tako složenom zadatku nije umanjivala ogorčenost da sam, zapravo, ispala iz svih tokova. Nezgodno, ali samo ako i dalje nastojim ostati na toj liniji.

Bez obzira na sve, ipak sam se osjećala dobro, čak i najbolje u posljednjih nekoliko mjeseci. Nisu mi trebale tablete za spavanje, nije mi trebao terapeut, nije mi trebalo ničije tetošenje. Posve dobro, bez pretjerane uznemirenosti koja me inače znala buditi jutrima kada nisam radila. U biti ne volim zimu, ali ova mi je protjecala dobro i sasvim ugodno, iako je bila hladna i jako vlažna, snijeg je padao gotovo do kraja veljače i uopće me nije poticao na izlaske iz stana. Čitala sam, osim toga, blogove s pretkazanjima vidovnjaka za 2012. godinu, kanalizirane poruke koje su i nadalje najavljivale susret s izvanzemaljskom civilizacijom, do kojeg umalo da nije došlo, o promjeni polova na Zemlji i nekom strašnom kometu koji će prije 2012. donijeti 2012. godinu tako da će proraditi supervulkani. Zabava u svijetu kaosa. Virtualna noosfera (je li to možda tautologija?), područje kolektivnog mišljenja, čiji sam djelić čitala ili gledala na raznim internetskim kanalima, a kojih je bilo doslovno bezbroj. Ipak sam se nakon svega osjećala kao da čitam, gledam ili slušam stalno jedno te isto, a novih i zanimljivih ideja je bilo vrlo malo.

Uz one lijene hodajuće demonstracije aktivista na ulicama koje su trebale maknuti premijerku, stalno su nas bombardirale vijesti s Bliskog istoka, one o propasti eura i kolapsu Grčke kojoj je potreban samo još jedan bailout (što je to uopće?) da se održi. Činilo se kao da ove kanalizirane poruke o skorom smaku svijeta zaista postaju stvarne, možda na drukčiji način od očekivanog velikog poplavnog vala, ali ipak, nekako je puzajuće sve postalo podosta razigrano. I tada se, početkom ožujka, dogodio onaj strašni potres i tsunami u Japanu.

Najprije sam ga osjetila u snu. Došao je od nadimajućeg mora, poput velike poplave koja je preplavila grad. Doduše, nisam sanjala konkretno Japan, ali Rijeka u mojim postapokaliptičnim snovima izgleda dovoljno strašno, gotovo posve srušena i preplavljena, opustjela od ljudi, zarasla u korov, s urušavajućim zgradama koje se nalaze, posve neprirodno, na samoj morskoj crti. Najavljivalo je to ponovno pokretanje kaosa u mojoj glavi, a samim time i kraj mira u kojem sam, eto, nakratko imala prilike uživati. Osjećala sam se povezano s tom japanskom kataklizmom, iako me snovi nisu upućivali na mjesto ili vrijeme događaja. Ipak, sada su svi ovi najavljivači kataklizme dobivali na značenju; badava sva racionalna objašnjenja kada potresi i tsunamiji postaju sve češći i sve veći, a, eto, svi su oni u kanaliziranim porukama i pretkazanjima raznih baba Vanga i drugih baba bili najavljeni. Dakle, krunski dokaz da je svijet na rubu i da je samo pitanje sreće kako ćemo se provući, ako se uopće provučemo.

Na moju je vanjski vidljivu svakodnevicu metež u alternativnim zajednicama imao vrlo malo učinka, no na unutrašnji život, koji sam očito sve teže razdvajala od onog vanjskog, utjecaj je bio velik, štoviše, pa sam opet postala osjetljivija i svakako uznemirenija, a što je, nažalost, značilo da će ovaj mir koji sam osjećala biti više iznimka nego pravilo. Dan za danom osjećala sam da uznemirenost raste i da sam se opet našla u istoj kaši kao prije dva mjeseca. Očito nisam bila u stanju održati unutrašnji mir duže od ovoga koliko sam uspjela i moja se idila počela ponovo osipati.

„A da jednostavno nađeš nekog… dečka?“ pitala me Lidija.

Sjedile smo u trgovačkom centru u kojem je sve blještalo od radosti kupovine. Bit ću iskrena, kao i sve žene, ponekad sam liječila svoje promjene raspoloženja, bile one PMS-ovske ili neke druge prirode, u trgovačkim centrima. Znala sam koje trgovačke centre za što obilazim; prije bih na internetu provjeravala modele, dezene, cijene, zatim bih, pomalo kompulzivno, odlazila u te centre, uvijek s nekim. Dok sam bila u braku, sjećam se s kojom je on mrzovoljom odlazio sa mnom na ta mjesta. Nije mi predbacivao, ali osjećala sam da ga maltretiram. Pa je sve to zapravo još gore: nije rečeno, ali je ostalo među nama. Na kraju nisam ni željela da odlazi sa mnom. Ipak, ovako s Lidijom ili sa sestrom, taj posve bezvezan posjet postaje pravi odmor i relaksacija od snova, svakodnevice, loših raspoloženja, strahova i dobar ispušni ventil za ispunjavanje ispunjivih želja kao što je, odmah kažem, povremeno nova torbica ili nova majica. Za česte izlete toga tipa nije bilo ni novca ni mogućnosti.

„Jel’ ti to mene zajebavaš?“ odgovorim joj napola se šaleći.

„N… ne, ne… ozbiljno ti kažem“, nastavi opet sigurnije. „Mislim da ti to treba, imaš tek trideset i pet, jesi pukla… do kada misliš…“

„Što mislim? Ne fali mi… ne treba mi… nemam potrebe za seksom, za muškarcem, ništa se nije promijenilo…“ nekako sam ovo brzo izbacila iz sebe.

Lidija zaista nije imala mjere. Ovo je prijateljstvo bilo čudno postavljeno. Naime, ona je poznavala moju intimu, šalila se njome, savjetovala, mudrovala i meni zbog toga nije bilo neugodno. Međutim, s druge strane jednadžbe, ja nisam dovoljno znala o njoj, uvijek je postojala neka prepreka koju bih trebala prijeći da joj na ovakvu provokaciju odgovorim jednostavno istom takvom. Na primjer, a ti, što je s tobom… ševiš se za poziciju ili za neku sitnu privilegiju… ili za novac…

„Sorry, nemoj me krivo shvatiti, brinem za tebe“, brzo je odgovorila jer je osjećala bujanje mog lošeg raspoloženja, a koje bi posljedično moglo barem pokvariti naše današnje druženje. „A da idemo na putovanje? Samo ti i ja?“

„Ne. Ne i ne!“ odgovorim jasno i bez dvoumljenja.

Davno su prošla ona vremena kada smo nas dvije, još devedesetih, kao studentice, kao neka prethodnica backpackera, obilazile tada nam dostupnu Europu bez low cost linija i sa znatno manje hostela, uz evidentan nedostatak informacija s interneta. Sjećam se da smo ljeti ‘98. obišle pola Mediterana s par stotina njemačkih maraka i puno dobre volje. Ukrcale se u Rijeci, a završile pitaj boga gdje, u Ateni, u Solunu, na Ohridu, u Barceloni, u Nici… Ne mogu ni zamisliti da danas napravim tako nešto, ali, eto, tom prilikom jesam i nije mi bilo loše, osim što sam nakon tri mjeseca takvog lutanja i gotovo izgubljene godine na faksu došla kući sa strašnom upalom grla koja opet mjesecima nije prolazila. Valjda sam tada bila takva, ali od onda je prošlo vremena i vremena. Radile smo kao korektorice u nekom književnom časopisu, dobile smo honorar, sjećam se kao jučer da smo ovako sjedile na nekoj terasi u gradu, pijuckale eiscaffe i odlučivale kamo ćemo. Tada sam slavodobitno zaključila da možemo do Portugala, ali smo do željezničkog kolodvora već promijenile mišljenje i brzinski kupile dvije palubne karte do Grčke, ne sjećam se koliko je to stajalo, ali bilo je malo, sitno i bez veze, kao par stotina kuna za dvodnevnu plovidbu preko Jadrana pa preko Jonskog mora do neke vukojebine u Grčkoj. Lidija se nije protivila, ja kao da sam tada bila imuna na sve klimatske, higijenske i financijske probleme; pokupila sam stvari, pozdravila sestru, odnosno nisam je ni pozdravila, nego sam napisala na papirić da sam na putu i da se čujemo. To mi sve skupa danas izgleda neizvedivo, nezamislivo; zanimljivo kako su s godinama došle tako glupe prepreke kao gdje ću na WC, gdje ću spavati, gdje ću se presvući, gdje ću se oprati. Nismo imale novaca, a niti nam je trebao; u ta dva-tri dana na brodu nismo potrošile ama baš ništa, stalno su se pojavljivali neki Boruti i Štefani iz Ljubljane s kojima smo malo kartale, malo pričale gluposti, malo flertale, ali samo malo, onako, da nam prođe vrijeme; valjda smo bile ta čedna generacija koja nije bila laka na okidaču pa nismo ni započinjali aferice koje bi nas mogle previše povrijediti; sve je to skupa bila ionako samo ljetna avantura za sjećanje. Nismo ponijele ni fotoaparat tako da nemamo nijedne fotografije, ali ni za to nas nije bilo briga. Svi su ti Boruti i Štefani poispadali do Dubrovnika; nakon Dubrovnika preko Jadrana su se ukrcali Talijani, hvala bogu, baš sam s radošću jedva čekala da popričam s njima, ali na kraju se ispostavilo da baš i nismo bili toliko bliski koliko se činilo; svi su ti Talijani imali u pratnji neku Talijanku koja je s dvostrukom opreznošću promatrala nas, balkanske djevojke. Nema veze, nakon još jedne noći, pred jutro, sjećam se kao jučer, zapljusnula nas je neviđena toplina, kažu i inače da je to ljeto bilo jedno od najtoplijih u povijesti, uglavnom, u Igoumenitsi smo se iskrcale s talijanskim turistima koji su išli u još jednu balkansku avanturu i kamiondžijama koji su vozili pitaj boga što u Albaniju ili Grčku. Jednog od njih smo uhvatile, neki naš tip iz Pule, da nas prebaci do Ionannine, golem uspon u tih sto kilometara; krajolik kao naš ispod Velebita, samo sve još višestruko veće i više, valjda jer je zemlja strana pa nam je sve skupa bilo totalno nepoznato. Lidija priča s tipom, tip se hvali, kao nije od riječi, no sve mi se čini da bi nas obje volio obrlatiti, ali ne damo se, izlazimo u Ionannini jer ondje hvatamo neki prijevoz za Atenu. Vani +50, ne mogu vjerovati da je tolika temperatura u Europi uopće moguća, izlazimo nakon dva sata vožnje, tip nas pozdravlja, kao mogao nas je prebaciti do Soluna, on ide gore za Gevgeliju. Mi, odnosno ja, ne pa ne, meni se ide u Atenu, jest da je +50, jest da imam sve skupa petsto maraka i još dvjesto tisuća lira usput, Lidija bi u Gevgeliju, ipak ja pobjeđujem i ukrcavamo se za Atenu. I tako šaplastimo mi po toj Grčkoj, Makedoniji, Tesaliji, Epiru, spavamo u rupčagama, na kolodvorima, ali baš nas briga, spavaju i Amerikanke koje su valjda uspjele ostvariti svoje putovanje po Europi na istom tom kolodvoru; s nama neki šverceri, cincari, bezveznjaci, sva sila nekog svijeta koji se ne susreće nigdje i nikada osim ako putujete na +50 po jugu Europske unije kao backpacker. Kao da nam to nije bilo dosta… Kada smo se nakon par dana odmorile na Ohridu, koji je djelovao kao da smo došle na naš lijepi plavi Jadran, nastavljamo nazad kroz Grčku prema Italiji: i sad, nešto autostopom, nešto vlakom, nešto busom, eto nas u Nici, pa još dalje, u Barceloni. Mislim da je Lidija liptala od ovog putovanja, a meni je, iskreno, prljavih hostela, drugih putnika, autobusa, vlakova, brodova, tipova koji se uvaljuju, slabe hrane, novih gradova i zemalja jednostavno bilo za neko vrijeme dosta. Pa iako sam sve to ja nekako stihijski organizirala i stajala iza ovoga pothvata bez novca, sada sam se zaželjela neke kuće. Svoje kuće. Stana. Sestra je divljala jer sam joj se javila svega dva puta, nitko drugi nije imao prilike divljati, a ja sam se osjećala kao da sam skinula brdo sa sebe, testirala samu sebe i uspjela, doduše možda ne u potpunosti, ali svakako dovoljno dobro da sama sebi mogu čestitati. Lidiji nije bilo do čestitanja, nikada više nismo do ovoga trenutka pričale o zajedničkom putovanju; imam osjećaj kao da me za nešto krivila, iako se, hvala bogu, nije dogodilo, osim one moje upale grla, ama baš ništa strašno, unatoč tome što se zacijelo nešto i moglo dogoditi u tih oko pet tisuća kilometara prijeđenih po tlu i to bez značajnijih skretanja. Ipak, sve se nakon toga promijenilo. Ja sam ipak završila faks, počela hodati s njim, udala se koju godinu kasnije, uskoro počela profesionalno prevoditi, ali i uređivati i priređivati knjige. Možda nije uzročno-posljedično povezano, ali je svakako sve to uslijedilo nakon tog životnog putovanja.

„Ne, Lidija, shvati, ne“, sada sam još jednom ponovila.

„Hej, pa bilo nam je lijepo onda“, priznala je. „Kao da smo prešle jednu stepenicu više.“

„Je, i ja tako mislim, ali ja imam sada neke druge kriterije…“

„Ma daj, baš si…“ odmahne.

Nije razumjela. Možda je i razumjela. Ipak, mislim da nije. To bi bila definitivno stepenica više. I to onamo kamo osjećam da ne pripadam. Razvedene, udane, ali u sjebanim brakovima, same, dobrostojeće, ali i manje dobrostojeće žene iz Švedske, Njemačke, Italije, Engleske, Rusije sada odlaze u Egipat, Indiju, Gou, Tajland, tamo nabave svojeg malog crnca ili čokoladu ili kosookog, pa onda tako, ponekad na gotovo obiteljskim izletima, provedu jednu dobru seks-terapiju, pa se s onom facom koja govori gledajte me, svježe sam izjebana vraćaju u Oslo, Stockholm, Norrköpyng, Hamburg, Salzburg, Bruxelles ili Milano, pričajući da su doživjele neviđenu duhovnu transformaciju. Sigurno nisu bile na duhovnim vježbama i traženjima drugoga ja, nego na zemaljskoj, jednostavnoj, posve ljudskoj seks-terapiji koju su platile malo, ali je vrijedila više od bilo kojeg tretmana u wellnessu ili nove frizure ili šetnje shopping mallom, uz, naravno, posve isključene aluzije i osjećaje srama ili pritiska. Čak bolje i od ljubavnika, najčešće srolje koji je isti kao i suprug pa je tek poludobra zamjena, odnosno nikakva zamjena. I onda će opet sljedeće godine ili za šest mjeseci ponovo doći svojem dečku u neku trećesvjetsku rupčagu na istu tu terapiju, a on će u međuvremenu tim novcem uspjeti prehraniti svoju mnogobrojnu i siromašnu obitelj. Iskreno, sve mi se to gadi, ne zato što sam moralistica, nego zato što mi se gadi, zato što je u sve to ugrađena takva nadmenost i prepotencija da za neke zdrave i nužne emocije jednostavno nema mjesta. Iskreno, mislim da Lidija to i traži. Ja ne. I to je bio najveći razlog zašto nisam bila za takvo putovanje. Ne novac, njega sam mogla koristiti kao jednostavnu i praktičnu ispriku. U takvom se svijetu jednostavno nisam osjećala ugodno. On me gušio i gadio mi se. Odnos ponude i potražnje, prodaje mesa, robe na tržnici, razmišljanje o povoljnoj kupnji. Meni je trebao muškarac, ali da se s njime osjećam dobro, lijepo, ugodno, voljeno, zaštićeno. Trenutno sam ga izgubila, a što je najgore, nisam ni tražila nekog drugog. Valjda je vrijeme bilo prekratko, oporavak nedovoljan. Možda je Lidija u pravu, ali nisam bila spremna na takvo nešto; za mene je to bio prevelik i prezahtjevan emocionalni udar.

Ok, kužim što misliš… barem mislim da kužim… A da idemo onda do Budimpešte?“ sada opet ubaci. „Brinem se za tebe, želim da se što prije vratiš k sebi… Mislim da te gubim.“

Kada bi ona znala što se sve meni motalo po glavi u tih nekoliko desetaka minuta našeg razgovora, ma što u nekoliko desetaka minuta, u ovih posljednjih godinu-dvije, ne znam ni sama koliko, kakav je sve to kaos. Kaos emocija, privremenih istina, privremenih rješenja, pitanja tko sam, što želim, kako želim. Osjećala sam iskrenost u njezinom glasu i to je bila stvar koja je zadržavala naše prijateljstvo upravo u ovom stanju jednosmjernog emocionalnog transfera. Kada bolje razmislim, jedva sam se nosila i s vlastitim životom. Kamo bih stigla kada bih još mislila i o njezinom.

„Razmislit ću, ali ne obećajem ništa“, sada malo popustim.

„Nema veze, kada odlučiš, reci“, nasmijala se. „Tu sam! I dosta više tog samosažaljenja. Ne mogu te gledati takvu. Nja nja, čas ovakva, čas onakva… Baba…“

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.