Vražji prolaz | Milan Zagorac

19.

I sada je, već sljedećeg jutra, preko puta za stolom u officeu sjedila Dora. Raspekmežena i djetinjasta kao uvijek. Valjda nije stigla prijeći onu stepenicu koju smo Lidija i ja prelazile onoga ljeta ‘98., kada smo nemilice trošile tih jedva jedvice zarađenih par stotina njemačkih maraka, vucarajući se po mediteranskim zemljama. Ne, Dora je zacijelo već obišla cijelu Europu low cost kompanijama, tata i mama su je sigurno počastili i jednim ljetnim kampom u Americi, radi takoreći od kada je završila faks na koji je iznimno ponosna (starci plaćaju i doktorski studij), odnosno imala je vraške sreće da radi; tata i mama su joj kupili malu garsonijeru, neka ima svoj stančić, ima dečka kojeg voli, ali nećka se jer ne zna da li on voli nju ili je ne voli (a zapravo bi on glumio velikog jebača, iako nema stvarne atribute za takvo što). I sada me ovako pekmezasto gleda kao da ja mogu riješiti njezine poluprobleme, jer to nisu ništa drugo nego poluproblemi jedne zaostale tinejdžerice. Dobro, možda sam pregruba, ali ti njezini problemi su za sada tek obična glupost, a ja sam glupa što sam uopće nasjela na te njezine žalopojke o tome kako ne zna, ne može, nije sigurna, nije baš najsigurnija, nije baš sto posto sigurna, kako su njezine emocije jako komplicirane i tako dalje… Zar izgledam tako majkoterezinski? Zar sam ja neka gospa da uvažavam tuđe vapaje i molbe, koliko god ponekad bili egoistični i zapravo glupi?

Ipak, nisam imala srca otfrknuti je. Nekako mi je bila draga, kao neka mlađa sestra, ne znam, kao neka bliska prijateljica, iako mi to nije bila jer sam teško osobu tako različitu od sebe mogla prihvatiti kao prijateljicu. Hajde, Lidija bi prošla, iza nas je tih pet godina studija u drugome gradu, putovanje života, prošla je sa mnom sve te moje stvari s brakom, razvodom, ali i posve tričavim iskustvima. Dora je došla kao priljepak. I što da ja sada njoj kažem?

Istina, kada bi me pogledala tim očima koje su odavale veliko povjerenje, razoružala bi me trenutno, ali ja nisam bila u stanju baviti se savjetima. Idi, javi se na internet, čačkaj po forumima, žali se na forumu Ljubav & Seks, ali ne pitaj mene o čemu te ne mogu savjetovati niti ti mogu pomoći…

Mora da sam samo još jedno izgubljeno stvorenje na ovome svijetu: jedini zaključak je da sam zapravo aseksualna i da je to moje stalno stanje. Pa zato o tom pitanju ne mogu niti govoriti niti mogu ikome išta savjetovati. Nemam kvalifikacije za life coacha, ja eventualno mogu imati kvalifikacije za brodolomca života, a oni baš nisu neka tražena roba u svijetu krcatom brodolomaca. Dora to još nije, ona je, iako par godina mlađa od mene, samo neodrasla djevojčica.

„Trudna sam!“ sada je odjednom prekinula tu igru pogleda. „Već dva mjeseca. Danas mi je rekla ginekologica.“

Evo opet bujice emocija, nisam znala bih li plakala ili se smijala, bih li na sve to gledala kao na sprdnju života sa mnom, jesam li ljubomorna ili žalim to nerođeno dijete. Na kraju sam se rasplakala. Zagrlila sam je i počela ridati. Ona me također zagrlila, jako, osjetila sam njezine suze na sebi i bila sam svjesna da je ovaj zagrljaj previše blizak za običan zagrljaj dviju dobrih kolegica. I da, primijetila sam da nije pušila već neko vrijeme. Samo sam se zavaravala. Mrzim kada me izjede ovakav jal, ali bila sam i sretna (zbog nje) i tužna (zbog sebe). I, u dodatku, još malo tužna jer znam da je ovo dijete koje nosi u sebi nastalo ne s namjerom da ona postane majka, nego da zadrži njega, totalnog bezveznjaka. Ali i to je slatki limun, zar ne? Ili kiselo grožđe, tako nekako?

„Baš mi je drago“, na kraju sam rekla, „baš mi je jako, jako, jako drago. Dora, čuvaj se i pazi…“

„Da, što manje stresa, što manje alkohola, bez cigareta i bez kave“, prekinula me i zatim je dodala: „Tebi sam prvoj rekla. Zapravo, rekla sam njemu pred neki dan. Ali on je tata.“

Nisam imala srca dodati neke druge stvari. Čak i sada, kada je bliskost između mene i nje povišena na valjda najviši stupanj koji se još može zvati prijateljstvom, ono o tom njezinom Robiju, o tom njegovom smucanju i igranju s tko zna koliko njezinih prijateljica istovremeno, jednostavno nisam htjela reći. Nalazila sam se u vrlo nezgodnoj dvojbi, ali ipak je prevladavalo to da ona sama mora shvatiti. Pa valjda ima imalo mozga da zna s kime se upušta u te stvari. Klasična klopka s djetetom. To mi se nije sviđalo, iako bi ona sigurno mogla satima opservirati kako je to potvrda njihove ljubavi, a ne ono što jest, samo njezina tjelesna reakcija kao omča u koju ga je uhvatila. Očinstvo. Zbog toga će prestati trčati za drugima i više neće biti u dvije-tri veze istovremeno? Nisi valjda toliko glupa, draga Dora, da misliš tako? Takva se situacija uglavnom nije nikada dogodila.

„Udajem se u lipnju. Moraš doći“, sada opet dobaci egzaltirano. „A imam i sličice bebe… Vidi ih“, i počne mi gurati one crno-bijele mrlje koje predstavljaju dijete veličine zrna riže ili nešto veće.

„Baš fora…“ nadovezala sam se na razgovor, iako sam u sebi mislila kako da sročim tu nedvojbenu i ružnu istinu koju joj opet nisam mogla prešutjeti. „Jesi li sigurna u sve skupa?“

„Kako to misliš? Normalno da jesam…“ ostane malo iznenađena.

„Ma, moram te to pitati, to je prvo pitanje“, nekako se izvučem. „Moram ti nešto priznati.“

Gledala me i očekivala nešto što je pretpostavljala da   bih joj mogla reći.

„Do sad sam te smatrala balavicom“, prekinem njezinu nelagodu u iščekivanju neke neugodne istine koja je ostajala neizrečena. „Sada smatram da si stvarno prešla stepenicu više.“

„Hvala“, pekmezasto odahne i opet me zagrli. „Hvala ti, hvala, hvala… I ja tebi moram nešto priznati… Hvala, hvala, hvala na svemu… Ti me nisi… ne znam kako da to kažem… nisi me nikada gledala kao običnu glupaču.“

Očito sam se prevarila: imala sam majkoterezinski izgled i pogled. Da, draga Dora, nikada nisam licem ili pogledom ili riječima rekla da si glupača, ali sam to sto puta, ma što sto puta, sto tisuća puta pomislila i to mislim čak i sada. Ali ne zato što si glupa, nego zato što si jebeno glupa, naivna, žena-dijete, djevojčica u tijelu žene, zato što si slaba na emocije koje ti se roje i zato podložna i bolesna od te neprave ljubavi. Da, Dora, ali ljubav nije svakodnevno samo propitivanje voli li te ili ne. Niti je ljubav samo muka, bol i patnja. Ljubav je život, a život je ljubav, ona je sve. To sam joj htjela reći, ali nisam znala kako. Uostalom, zašto bih baš ja trebala davati lekcije o ljubavi? Mogu samo davati lekcije o propaloj ljubavi.

„Dora, znaš da će ti puno puta biti teško“, sada sam bila iskrena. „Veza je svakakva, brak je svakakav. Ako ikako mogu, uvijek ću ti pomoći…“

„Već si mi pomogla… Hvala ti…“ i natoči mi još one odurne kave pa odjednom skrene temu. „I kako je s onom tvojom potragom za duhovima?“

„Ha…“ sada me zbilja iznenadila. „Nikako, iskreno, ne mislim o tome baš u posljednje vrijeme. Čini mi se da se stvarno nešto dogodilo, ali što? Nema tijela, nema istrage, nema te žene, nestala je i nitko ne zna gdje je… Njezina sestra misli da je ubijena, ne zna gdje je tijelo. Policija nije ni tada napravila ništa, a danas bi još manje napravili… Bez veze, priča bez ičega… Da ti kažem iskreno, uopće ne znam što me spopalo da se bavim time…“

„Ma baš. Bolje da si se ostavila toga, meni se čini kao nešto totalno… ne znam, totalno ludo, a opet ne znam ni je li istina. Nema veze, glupa priča, kriva sam što sam ti je spomenula.“

„Daj mi reci samo još nešto: jesi ikada bila u tom kanalu iza hotela?“

„Da, naravno, glupo mjesto i tamo sigurno nema ničega. Hoćeš da ti pokažem?“ ustane i izvadi ključeve. „Imam master… ipak sam ja ovdje neka šefica… Znači… zanima te?“

Otišle smo nekoliko katova niže.

„Sad ću ti pokazati“, otvori Dora mala vrata koja su se nalazila iza stražnjeg hodnika i lupne po šalteru. „Hoop! Eto!“

Svjetlo provučeno uz betonski zid osvijetlilo je usku i visoku prostoriju u kojoj su se nalazile bačene stolice, komadi namještaja sada nejasnih namjena, stare WC školjke, hrpa slušalica od tuša ovješenih o klinove koji su bili pobodeni po nekad kamenom zidu, a sada napravljenom od špricanog betona kako bi se valjda učvrstio kameni zid i kako se ne bi dalje osipao. Ipak, na podu je bilo puno osutog materijala i nešto pornografskih časopisa koji su zaostali za radnicima od prije nekoliko godina. Sve u svemu, smeće.

„Kako sam ti i ranije govorila, ama baš ničega nema u ovoj rupčagi, osim poneke izdrkotine i smeća. Ni najmanje mistično mjesto kako se čini…“

„Ma, znala sam… samo sam htjela napokon vidjeti taj kanal. Dora, idem, umorna sam, iza mene je noćna…“

„Pa pa“, zagrli me nekako kao da me želi prilijepiti uza sebe. „Vidimo se sutra ujutro…“