Vražji prolaz | Milan Zagorac

22.

„Ovako, ovdje ti je matična mliječ, ovdje su ti vitamini B i C i ja bih ti preporučila još da napraviš krvnu sliku… Kad si zadnji put napravila krvnu sliku?“ sestra je sjedila na mojem krevetu.

Probudila sam se nakon sati i sati sna. Sestra me dovezla kući, dala mi je dva velika Apaurina koji su ostali još od onda, od razvoda, i pustila me da spavam. Vani je bilo vedro, taman pred zalazak, crvenkasto. Ranoproljetno. Ne moram na posao, imam slobodne dane. Ali ne znam ni koji je dan ni koje je vrijeme.

„Ne sjećam se, davno…“ odgovorim preko volje.

„Sada ćeš je napraviti. Draga moja, ovo više ovako ne ide. Prije godinu dana ja sam imala normalnu sestru, da, normalnu, sada imam luđakinju… Pa zar meni treba da me zove tvoj kolega s posla, tvoj šef, da te povezem kući jer ti je toliko zlo da ne možeš stajati? Jesi li totalno popizdila?“ nezaustavljivo je pričala i postavljala pitanja kao da puca iz mitraljeza.

„Pusti me… Pusti me. Sama ću.“

„Nećeš. Donijela sam ti sve ovo, kuham ti čaj, popit ćeš čaj. Od sada ćeš jesti svaki dan kod mene. Ako treba, ja ću ti donositi hranu u kantici. Samo ovo više nećeš raditi. Što ti je bilo? Što je tebi uopće?“

„Ne znam“, bila sam preslaba. „Ali ja mislim da ludim…“

„O bože, bože, nakon svega što je bilo, ona sada misli da ludi“, kao da se obraćala nebu, a zapravo se obraćala mrlji na plafonu. „Ovako, od sada daješ odmah otkaz na tom poslu. Pa jebemu mater, pa nisam budala da ne vidim da postaješ sve gora i gora. Pa ti si, Franka, u posljednjih godinu dana izgubila najmanje deset kila. Idemo na vagu…“

„Nemoj, pusti me“, bila sam slaba, a ovo me maltretiranje strašno iritiralo. „Znam, znam da je loše, idem opet kod terapeuta.“

„Ne uzimaš nikakve lijekove?“ upita me, iako je znala da ne uzimam.

„Uzela sam u apoteci neki melatonin…“

„Ovako, Franka, tako neozbiljnu osobu nisam upoznala nikada. Tako glupu… ne, ne… Upropaštavaš se, ne jedeš, imaš temperaturu. Šta misliš da u kupaonici nisam vidjela krv u slivniku? Zubi, jel’ da? Uzet ćeš bolovanje. Ideš k meni. Idemo na pretrage. Započinjemo sutra. Ne, još bolje, odmah ću te odvesti na hitnoću psihijatrije!“

„Ne, ne, ostavi me, znam što radim…“ zavapim.

„Dobro, možeš li mi barem ispričati o čemu se radi? I nemoj krenuti od stoljeća sedmog, možeš od prije nekoliko mjeseci…“ nakon što me nekoliko minuta gledala, sada kao da je odlučila promijeniti pristup. „Ipak, ideš na bolovanje, što god bilo. Izgubila sam roditelje, još ću izgubiti i tebe… e, neće ići…“

Neko smo se vrijeme gledale. Ona me gledala, nepokolebljivo, odlučno, bez suza. Ja sam je gledala jadna, pokisla, slomljena, suzna. Osjećala sam se loše, opsjednuto, bolesno, psihotično.

„Izgledam psihotično, jel’ da?“ upitam je.

„Da“, odgovorila je kratko. „I gore od toga, psihotična manijakinja. Hoćeš li mi sve ispričati?“

Nasmijala sam se. Shvatila sam da nisam psihotična. Samo iscrpljena. Umorna. Na rubu. Blizu svojeg, kojeg ono, desetog živčanog sloma u posljednje dvije godine. Imam priviđenja. Imam halucinacije.

„Nisam luda, odmah ti kažem, ali osjećam se loše“, odgovorim joj. „Iscrpljeno. Posve iscijeđeno.“

„Jesam li ti govorila da nije noć za tebe? Jesam li?“ sada mi je popovala poput neke nadmoćne mame.

Crvenkasto je svjetlo dolazilo izvana. Moja usamljenost, zbunjenost i osjećaj slabosti polako su postajali emocionalna eksplozija koju sam, umjesto plačem, suspregnula jednim dubokim uzdahom pa izdahom. Čula sam ptice kako pjevaju, zvukove na ulici i osjećaj novog proljeća. Nakratko mi se učinilo da ispovijed sestri može značiti novi start. Nakratko. Jer sam zapravo znala da je stvar puno nejasnija nego što mi se činila na početku.

„Hoćeš, znači, kratku verziju“, sada sam prekinula besmisleni niz njezinog popovanja.

„Ako je moguće“, odgovori. „Ali jasno i razgovijetno, kako su te učili u školi…“

„Zapravo, ne znam gdje je početak, ali znaš da sam se bavila onom Mirjanom Sandalić…“

„Ne, ne znam da si se ičime bavila osim noćnom smjenom“, prekine me. „O čemu ti to?“

„Pričala sam ti, Mirjana Sandalić, ona ubijena žena, nestala, kada već, 1982. u hotelu…“

„Ok, ok, povezujem, samo nisam znala da si se ti ičim takvim bavila. Mislim, kako ti je palo na pamet baviti se?“ opet zastane. „Koje ti veze imaš s time? Jesam li ti već rekla da ne guraš nos tamo gdje ti jednostavno nije mjesto…“

„Dobro, hoćeš li priču ili da te lijepo zamolim da odeš kući?“ srknula sam čaj i odjednom osjetila da mogu pričati bez prestanka. „Znači, nisam se ja time toliko bavila, koliko se to bavilo sa mnom. Znam, reći ćeš da sam luda, ali jel’ ti znaš da mi je u sobi bio duh? Da sam vidjela mrtvu Mirjanu i kako je ubijena u sobi? Znaš li da sam shvatila da je bila trudna i da je pobacila pa ju je ovaj ipak ubio? Osim toga, ona je Dora ista ova Mirjana… Ista! Kako mogu dvije osobe biti toliko slične? U snovima mi se često miješaju njih dvije, sve je to toliko čudno da ti ne mogu smisleno ni ispričati…“

„Stani, stani, stani…“ sada me ponovo prekinula. „Sve ovo što ti pričaš je hrpa budalaština. To nema veze ni sa čime i nemoj me uvjeravati u svoju takozvanu izvantjelesnu percepciju i ostale gluposti. Ja se brinem za tebe. Prestani s tim glupostima!“

„Ne, slušaj me sada!“ prekinem je oštro. „Ovo nije zajebancija niti neka glupa priča koja se događa negdje drugdje. Nije otmica izvanzemaljaca, neka pojava NLO-a niti neka priča o duhovima za tinejdžere. Ovo je iskonski strah s kojim se suočavam, nešto najgore što mi ulazi u snove, u dane, u život kroz beskrajno mnogo sitnica, slučajnih i neslučajnih događaja, kroz sve pore… a ti mi pričaš da prestanem. Kako da prestanem? Reci, kako? Da jednostavno ne dođem na posao, ti mi plaćaš život i sve pet? Kako, pa ću te poslušati. Ti sve vidiš jednostavno, kao po špagici, a meni ništa nije tako: nemam ni muža, ni djecu, ni posla, ni novca, ali to je posve nevažno, nemam mira u sebi, ne mogu od toga pobjeći… Ti misliš da se od toga može pobjeći?“

„Jel’ ti slušaš sebe?“ nakon nekoliko trenutaka gledanja u oči me prekinula. „Ići ćeš kod liječnika i gotovo. Budeš li se protivila, prisilit ću te, pa makar te nalemala…“

„Ti bi mene nalemala?! Glupačo! Glupačo!“ počnem joj se unositi u lice.

Tada odjednom osjetim oštru pljusku preko lica.

„Franka, ovako više ne ide… Sutra idemo, ne, još bolje, odmah idemo na hitnu. Ja te ne mogu više slušati, jer ako ti pukneš, slomit će mi se srce…“

Šutjela sam. Plakala je, a to je bilo rijetko. Možda je stvarno bila jako preplašena. Zagrlila sam je.

„Idemo, ne da mi se danas, idemo sutra ili preksutra. Ne brini za mene“, zagrlim je. „Ne želim da ti se slomi srce…“

„Franka, ne zajebavaj me!“ sada je opet bila u svojem starom raspoloženju zapovjednice konclogora. „Naravno da idemo, ja ću zvati terapeuta, zovi sutra liječnika da ti otvori bolovanje, a onom svom Henriju, Henriku…“

„Henriku“, ispravim je. „Njemu reci da nećeš doći i neka si noćnu nabije u guzicu“, činilo mi se da joj se dobro raspoloženje ponovo vratilo. „Neka nađe opet neke kretene za takvo nešto…“

„Imam ionako slobodne dane.“

„Još bolje, imat ćeš vremena za sve te gluposti s doktorima. I, kao boga te molim, uzimaj što ti daju…“ nakratko zastane. „Vidim da jako patiš. Kakve, zaboga, duhove ti vidiš? Jel’ ti znaš gdje ćeš završiti ako im to kažeš… I kakve to mrtve ljude vidiš?“

„U ludnici“, kratko joj odgovorim. „Znam, ne moraš mi pričati o tome. Gdje će me lijepo šopati koktelima kako bi ponašanje i unutrašnja zbivanja prilagodili prihvatljivima…“

Nisam joj imala srca reći da je ludilo koje proživljavam zapravo jedan čudan proces. Kao proces samoizlječenja koji me boli i u kojem patim, ali koji me zacijelo negdje vodi.

„U ludnicu, da, tamo te vodi“, opet me prekine, uhvati   za ruke i nasmije se. „Ali riješit ćemo mi to…“

Osjećala sam se glupo. Ona nije u stanju razumjeti, ali joj ne mogu nanositi bol.

„Naravno“, odgovorim, „riješit ćemo mi to…“

„Donijela sam ti jelo…“

„Nemoj mi reći… Gulaš s njokima…“

„Pa to najviše voliš“, bila je kratka.

„Riješit ćemo mi sve“, opet sam se vratila na prethodni razgovor.

„Ajde, idemo… Reci, imaš sve što ti treba? Donijet ću ti što god ti treba…“ ponovo me upita, iako me to zacijelo nekoliko puta već pitala.

Vani se već lagano mračilo.

„Kad bolje razmislim, gdje je onaj bakin albumčić Memento mori?“ upitam je odjednom.

„Kakav albumčić?“ upita me začuđeno.

„Onaj gdje su slikani mrtvi djedovi, bake, djeca, šta ja znam…“ odgovorim.

„Odakle ti to? Ja to nisam nikad vidjela“, bila je malo začuđena mojim pitanjem i jasna u novom pitanju. „Da ti nije opet loše?“

„Ne, ne, samo pitam, činilo mi se da sam jednom davno s bakom gledala slike pa sam naletjela na taj album“, izvlačila sam se.

„Možda si nešto krivo povezala… Ne sjećam se da je bila ijedna takva stvar u našoj kući“, kratko se zamisli. „Nijedna.“

„Ma, ništa, možda sam se stvarno zbunila“, osjetim da je vrijeme da završim razgovor. „Valjda sam sanjala… Nije važno… Idemo jesti.“