Vražji prolaz | Milan Zagorac

27.

 

Ovo je bila moja posljednja noćna smjena u ovome hotelu. Možda i posljednja noćna smjena uopće. Dora je još na bolovanju. Nije pobacila, to je bilo dobro. Ipak, rekli su joj da ostane na bolovanju sve dok se ne bude osjećala posve dobro. Mislim da joj neću doći na vjenčanje. Ne osjećam se ugodno u toj kombinaciji, nije mi do oživljavanja loših iskustava. Henrik je primio vijest o mojem odlasku gotovo ravnodušno. Kao da je riječ o bilo kojem od njegovih noćnih koji su krali novac, seksualno napastvovali gošće, spavali, ljenčarili, neredovito dolazili na posao, bili neuredni i pijani. Stvar se uvijek svede na jedno te isto: svima je sve svejedno. I meni je svejedno. Drago mi je što idem, ne žalim ni za čime. Možda je sve to skupa bila zaista posve nepotrebna avantura.

„Dobra večer“, pozdravi me na talijanskom jedan fini gospodin u odijelu, bonvivanskog izgleda, vrlo star, rekla bih osamdesetogodišnjak. „Imate li koju slobodnu sobu za povoljnu cijenu?“

Vani sam vidjela Bentley s četiri uključena žmigavca.

„Dobra večer, svakako, naći ćemo nešto za vas“, odgovorim. „Želite jednokrevetnu ili…“

„Jednokrevetnu, samo za jednu noć, ne treba ni doručak“, prekine me stari.

„Doručak nam je uračunat u noćenje“, odgovorim. „Svakako ću naći nešto povoljno za vas…“

„Može soba 616?“ upita stari.

Govorio je s jakim naglaskom, ali tečno, bez greške.

„Naravno, soba stoji 96 eura sa svim taksama“, odgovorim mu uz osmijeh. „I s doručkom, naravno.“

„Pa… nije baš jeftino“, komentira stari. „Mislim da je prije to bilo puno puno jeftinije… prije puno godina…“

„Niste ovdje prvi put?“ upitam recepcionarski zainteresirano.

„Ne, bio sam već. Ovdje vam je putovnica“, kaže stari. „Idem parkirati auto. Je li parking uključen u cijenu?“

„Naravno, samo tu malo ispred ili iza recepcije, kako želite…“

„Nema problema, vidimo se za minutu-dvije“, odgovori.

Stari je došao za nekoliko minuta, a ja sam za to vrijeme pripremila karticu. Crvenu švicarsku putovnicu nisam ni pogledala, jednostavno sam je odložila i mislila kasnije unijeti osobne podatke, a naplatu ću ostaviti za sutra. Ne vjerujem da netko s Bentleyjem nema ili neće platiti, koliko god se žalio na cijenu.

„Niste me još unijeli?“ upita stari s vrata dok je za sobom vukao kovčežić.

„Ne, to ćemo kasnije“, i pružim mu karticu sobe 616.“Doručak je od…“

„Ne, ne, hvala, probudit ćete me u četiri sata. Samo malo sna i idemo dalje“, odgovori, uzme karticu i doda: „A vama također laku noć ili dobar posao…“

„Hvala, vidimo se…“ Ponekad je zaista bolje sve odrađivati mehanički. Jer da nisam tako odradila, vjerojatno bih se ukočila pri samom pogledu na putovnicu, na ime i prezime ovoga čovjeka i na spoznaju koja me trenutačno užasnula skupa s drugom pomisli da je sve ovo jedan grozan, nepodnošljiv san u kojem sam ostala zaglavljena s vlastitim noćnim morama.

Marco Sandali, pomislim, švicarski državljanin.

Sada je uslijedio nalet sjećanja koja sam posve potisnula, koja nikako nisam mogla prizvati. Da, onaj izlet u Zagreb, onoga lipnja, onoga dana kada me boljela glava. Taj sam dan sama prozvala krajem svijeta. Moj muž i ja našli smo se s njime, s tim Marcom Sandalijem u Zagrebu, u hotelu Dubrovnik u centru grada radi dogovora oko rada na njegovoj knjizi. Uvijek kontra struje, to je trebao biti naslov. Nevjerojatno je to kako stari ljudi, miljama udaljeni od bilo kakve knjige, od bilo kakve duhovnosti, od bilo koje pročitane rečenice, kada se stvari počinju pomalo zatvarati i kada sve to skupa pomalo počinje završavati, imaju potrebu za pisanjem vlastite knjige.

Stari nam se mjesec-dva ranije javio mailom, želio je da pripremimo njegovu biografiju na doličan način, da je to u Švicarskoj jednostavno preskupo, a da ćemo mi nekako nadoći na razumnu cijenu. Da nas već neko vrijeme prati, da zna da dobro radimo. Muž se zalijepio na tu priču, nije mogao vjerovati da je uopće moguća takva prilika. Ovo je bila prilika, financijska prilika, prava prilika, kakva god.

Stari se u svojoj biografiji bavio time kako je započeo sa školovanjem, svojim roditeljima, svojim plemićkim podrijetlom, kako je vrlo brzo uhvatio jake veze u privredi ondašnje Jugoslavije, kako je radio s jakim ljudima u Njemačkoj, kako je po njegovim nacrtima napravljeno ovo ili ono; u svakom slučaju, beskrajna količina nabrajanja vlastitih djela koja su, eto, ostala po strani sve dok ih on nije pobrojao sada u ovoj knjizi. Nije bilo ničega ni o njegovoj obitelji, ni o čemu drugome, kao da nije imao nikoga živoga u ovoj zemlji u kojoj je do prije trideset godina bio tako važna faca. Onda odlazak u Švicarsku pa internacionalna karijera, pa bankarski krugovi, poznavanje jakih financijskih i političkih lobija, doduše, sve to malo bljedunjavo, ali ipak, budimo realni, osjećala se moć u blizini tog čovjeka; nije trebalo postavljati previše pitanja.

No, ispalo je da je oko cijene trebalo postavljati pitanja. Naime, nikako mu se nije sviđala cijena koju smo ponudili pa smo zbog toga i došli na taj sastanak u Zagreb gdje nas je, istina, htio počastiti ručkom, ali i dvostruko nižom cijenom od one koju smo mi tražili. Zahvalili smo mu na ručku i rekli da se vidimo za nekoliko sati, dok ne obavimo još nešto po Zagrebu.

Tada smo se muž i ja posvađali. On je htio pristati na nižu cijenu, a ja za takav posao, uza sve uvjete koje smo trebali ispoštovati, nisam željela baš toliko rušiti cijenu. Bila sam bijesna, bio mi je odvratan taj čovjek koji je tako lako manipulirao našim osjećajima, koji nas je tako lako razdvojio jer ono nije bila samo svađa oko novca, bila je ono i svađa oko koncepcije… pristupa životu i principa. Ja sam mislila da za takve kao što je taj Sandali alias Sandalić ne treba imati nikakva posebna obzira. On je mislio da je bolje zadržati klijenta, pa makar time podnijeli i gubitak. Ne, ja sam osjećala da je to neka vrsta prijevare u kojoj nas je on iz pozicije moćnijeg mogao gledati kao male pokusne miševe. Još mi se nešto gadilo na tom čovjeku: njegove memljive ruke sa žilama izbodenima raznim infuzijama i marama nehajno omotana oko vrata. Ne, taj je čovjek u meni izazvao strašan bijes i ljutnju, a time odmah i strašan bijes i ljutnju prema mojem nesposobnom, nemuškom, nehrabrom i nadasve glupom mužu. Znam samo da sam hodala i hodala, bila sam izvan sebe, ne znam gdje je ostao onaj bezveznjak od mojeg muža, osjećala sam da me boli glava i da će me ova lipanjska vrućina uništiti. Ipak, nije me bilo briga, htjela sam sve to skupa poslati dovraga, riješiti se svega ovoga svraba i započeti nešto novo.

Išla sam niz Savsku, tada je počela i kiša, i tada mi je odjednom postalo i hladno; znam samo da je nebo bilo premreženo tragovima aviona, takozvanim chemtrailovima, i da je započinjao još jedan nalet zagrebačkog monsuna.

Valjda nakon nekoliko sati naišao je on, ušla sam u auto i krenuli smo kući. Kao da se ništa nije dogodilo, ne sjećam se da smo nešto posebno pričali, lagano je već padao mrak, gledala sam predivnu prirodu oko nas koja se tri puta mijenja u tih stotinjak kilometara i znala sam da je to posljednji dan svijeta, tako su barem najavljivali izvanzemaljci u kanaliziranim porukama.

I sada on stoji meni nasuprot, Marko Sandalić, ženoubojica, ubojica, i traži sobu 616. Koliko je to bila potisnuta istina kada ni uz najbolju volju nisam mogla doprijeti do nje, kao da se radi o nekom hipnotičkom stanju u kojem sam jednostavno izbrisala svaku vezu s njime, a eto, sve su te veze na ovaj ili onaj način pokazivale koliko su prisutne? Koliki su mjeseci bili potrebni da ova jednostavna istina ispliva?

Koliko sam bila prestrašena, toliko sam znala da je ovo ključan trenutak mojega života. Ovo je bio izravan susret s mojim najvećim strahom, s onime o kojem sam saznala sve osim mjesta gdje ju je bacio. Za mene ovo nije bila obična stvar, činilo mi se da sam se našla u nekom inicijacijskom obredu u kojem sam trebala odraditi svoj strah kako bih dostigla neki novi, valjda viši nivo.

Noć mi je prolazila u potpunoj mahnitosti. Šetala sam gore-dolje, nisam obavila ni jednu stvar koju sam morala, išla sam na zahod i kad sam morala i kad nisam morala.

U četiri sam mu samo uporno zvonila telefonom sve dok se nije javio, ovaj put na hrvatskom, pa sam mu odmah poklopila.

Došao je jako brzo, ponovo jednako odjeven kao što je sinoć i otišao u sobu.

„Sjećate me se?“ upita me na hrvatskom. Odmah doda: „Glupo pitanje, naravno da me se sjećate…“

Što god sam željela reći, nisam mogla. Ostala sam paralizirano gledati u njegovo pjegavo i istočkano staračko lice koje je izgledalo kao da je prekriveno ljuskicama kože. „Ne bojte se, sve što ste saznali… nije baš tako“, krene mi objašnjavati. „Sve što sam napravio, morao sam napraviti. To je sve tako moralo biti. Nisu stvari onakve kakve se čine na prvi pogled. Mislite da ste došli do cijele istine? A ne, niste, još vam treba sazrijevanja…“

Gledala sam ga i dalje.

„Pametni ste. Najvažnije je uvijek slušati samoga sebe. Ja sam to radio cijeli život. Nisam slušao nikoga osim sebe. Ali morate znati da sam sve radio iz ljubavi. Iz strasti. Iz prave, iskrene ljubavi“, pogladi me onom pjegavom rukom po licu. „Ne možete razumjeti?“

Zavrtim glavom kao da ne razumijem. Bila sam posve utrnula.

„Koliko sam vam dužan?“

„96 eura“, odgovorim automatski.

„Evo, ovo je za vas“, gurne mi novčanicu od 1000 franaka.

„Ne… hvala“, odgovorim posve zbunjeno. „Ne treba…“

„I dalje ne možete razumjeti?“ ponovo me upita stari. „Sve je to iz čiste ljubavi. Sve je to povezano i zato morate znati da je to iz čiste ljubavi prema vama.“

Uzela sam novčanicu. Sada sam konačno povezala da je sve to isto stanje uma, stanje prirodnog pristajanja na takve odnose, i da nikakve razlike nema između mene, starog Saleta, Vite, Ivanke i ovoga Sandalića koji samo predstavlja vrh te priče o podčinjavanju i dominaciji, potkupljivanju i pristajanju na takav odnos.

„Znao sam da ćete razumjeti, ne možete tu ništa napraviti“, opet napomene stari. „I shvatite, to je tako, i tu se ne može napraviti ništa. Što prije to shvatite, bit će vam lakše.“

Opet me pogladio onom staračkom rukom po licu.

„Pametna si ti dovoljno da shvatiš kako se igra…“ opet započne. „A ovo je isto iskaz ljubavi. Možda ti se čini odvratnom ljubavi, ali to je prava ljubav.“

Bila sam užasnuta. Gurao mi je još jednu novčanicu pa još jednu.

„Trebat će ti“, doda i krene prema vratima. „Ja ionako neću baš jako dugo. Novac uvijek treba.“

Tada odjednom stane, ukoči se, učinilo mi se da mu se zavrtjelo u glavi. Okrenuo se licem prema meni, kao da mu se glava izvila u vratu na suprotnu stranu, zatim sam mu vidjela zgrčeno lice i usne koje su se objesile na jednu stranu. Ruke i noge su mu odjednom izgubile koordinaciju. Potrčala sam prema njemu, iako sam znala da se dogodilo nešto jako loše i da će moja pomoć biti slaba. Pao je kao da ga je pogodio metak, a ja sam kleknula iznad njega slušajući mu srce koje je još udaralo. Nisam znala što bih, osim što sam ga okrenula na bočni položaj. Čula sam mučno disanje i vidjela grč lica koje je poprimilo groteskni izgled. Odmah sam zvala hitnu. Dok su stigli, osjetila sam žaljenje. Sama sebi se čudim s kojom sam lakoćom osjećala žalost za nekim takvim, ali ona je bila iskrena. Dok su ga odnosili, dotaknula sam mu ruku i dala blagoslov pa mu gurnula sve one tri novčanice natrag u džep. Glupo, zar ne? To će vjerojatno uzeti neki od bolničara. Njihova sreća.