Vražji prolaz | Milan Zagorac

3.

Vrijeme nakon razvoda ispunjeno je nekim čudnim odnosima koje najviše proživljavam u sebi. Kažu da je raspad braka velika trauma. Ja imam osjećaj da nije tako velika, iako svi oko mene imaju potrebu da me tješe i govore da je život preda mnom. Vjerujem da je tako jer bih se inače ubila, ali nemam se potrebu čak ni ubiti jer ne osjećam ništa. U drugom trenutku osjećam se očajno. U očaj me može bilo što natjerati: vrijeme, glazba na radiju, film, slika s ulice, mladi bračni par s djetetom, malo dijete. Ja sam jedna od onih koja uvijek zove na 060 telefone u akcijama prikupljanja pomoći za djecu. Za Haiti, za potrese, za presađivanje koštane srži, za hrabre telefončiće.

No, sve to skupa nekako opet prođe i ostavlja me dalje u mojoj zbunjenosti. Nemam pravi pojam o vremenu. Povremeno popijem tek Normabel za spavanje. Ne često, tek povremeno. Ipak, kako vrijeme prolazi, osjećam se nešto stabilnije, bolje, manje tupo i razumnije. Obraćam pozornost na svijet oko sebe. Prvi put analiziram ono što sam ranije proživjela; tako se sada prisjećam snova koje sam sanjala nekoliko godina, tih čudnih opterećujućih atmosfera, onoga što nisam shvaćala kao znakove, nego sam prelazila preko svega. Ono iza je stalno davalo neke znakove, ali ja nisam znala što oni govore. Štoviše, nisam uopće shvaćala da išta govore. Do onog Vražjeg prolaza. Znala sam da je tu negdje došlo do važnog prijeloma.

On me nije zlostavljao. Barem to nije činio silom: nije me tukao, nije me vrijeđao, nije me ignorirao, nije me izostavljao iz svojih planova. Ipak, nešto nije bilo u redu, to je znao onaj moj divlji, iracionalni dio. Ne znam objasniti što, ali nešto nije bilo u redu. Bio je to brak bez onoga nečega, a ja ne znam ni sada objasniti bez čega. To znam također sada kada vidim koje posljedice ostavlja taj raspad na mene: ja sam se promijenila. Ako sam nekada bila čangrizava, sada sam bezvoljna, ako sam nekada bila zanesena, sada sam potpuno ravnodušna, ako sam nekada bila lijepa, sada sam ružna i obrnuto. Ne njegujem kult tijela, ali se volim osjećati lijepo, kao i mnoge žene: volim lijepo dizajniranu odjeću, lijepe mirise, lijepe frizure i lijepe cipele. Iako nismo od onih koji su imali puno, on i ja smo ipak imali nešto novca. Dio je svakako išao na moje stvari, ne previše, ali vjerojatno više nego što troše neke zemljakuše koje se oblače u hipermarketima ili ove primitivke kojima je vrhunski intelektualni doseg odijevanje u sportskim dućanima s markiranom odjećom. Muškarci misle da time povremeno kupuju našu strast, ali nisu svjesni da je to zapravo dio nas. I da ćemo mi same uvijek znati bolje što nam pristaje nego što to mogu oni, pa čak i uz najbolju volju.

Većinu vremena otkako sam razvedena nisam lijepa. U trenirkama sam koje mi prije ne bi bile dobre ni za baciti smeće ili otići do dućana. Sada samu sebe podsjećam na one žene koje se oblače u hipermarketima, imaju masnu kosu svezanu u rep i ispucali lak na noktima. Bacila sam i slike gdje smo se on i ja slikali kao kraljevski bračni par. To je bila neka naša interna intelektualno-ironična igra kada smo se slikali u elegantnoj odjeći na elegantnim mjestima u elegantnim pozama, a služile su isključivo za našu vlastitu igru. Nikako za stavljanje na Facebook.

Srećom, nikada nisam na društvenim mrežama objavljivala vlastiti bračni status. Svih onih dvadesetak ljudi s kojima sam bila privatno u kontaktu, bili su mi i inače prijatelji pa su onda ionako znali sve. On mi je ostao prijatelj. Nemam ga snage maknuti. Iako nemam nikakvih kontakata s njime, iako uopće ne gledam što radi i gdje je, ne želim ga obrisati. On je dio života. Tu ga i ostavljam, trajno konzerviranog. Vidim da isto čini i on. I sve to tako stoji kao neka vremenska kapsula. Bez veze. Bez nade, a još manje potrebe za povratkom.

Ja sam u dubokoj depresiji, ali to sama sebi jednostavno ne želim priznati.