Vražji prolaz | Milan Zagorac

7.

 

Inače nisam bila osoba koja živi samo u svijetu snova, fikcije, knjiga, virtualnih druženja. Ne, ne… Pratim dnevne događaje, znam da svijetu prijeti recesija s dvostrukim dnom, što god to značilo, znam da je u Hrvatskoj premijer pao kao kruška pa postavio premijerku, a da nikada nitko nije uspio saznati o čemu se radi. Znala sam da kriza nije gotova, iako je bilo krcato nekih idiota koji su ponavljali mantru u nas nema krize, kao i drugih idiota koji su htjeli da sve ostane isto, ili pak trećih idiota koji su htjeli sve promijeniti, a da sve ostane isto. Da, nema krize, ali valjda nikad nije ni prošla ona prethodna pa se onda i ne čini kao da je došla neka nova. Znala sam sve što me nikada nije zanimalo o Obami, njegovoj supruzi Michelle, o tome kako je on bio nada pa postao nešto nebitno, o Sarkozyju i njegovoj kraljici-pjevačici, o problematičnim predgrađima i raspadu eurozone, a da opet ništa nisam ni željela ni trebala znati; zatim sam znala za sve ove demonstracije po fakultetima, studentska sranja protiv kapitalizma u Hrvatskoj i protiv krupnog kapitala, a kojeg, također, u ovoj zemlji nema, jer ovo nije takva zemlja. Znala sam da je kod nas društveni aparat korumpiran do boli, sudovi, razne moguće vlasti, o tome su pričali sami mediji, ljudi, obični ljudi najviše, svi su o tome brujali. Znala sam također da ako niste uvučeni u taj aparat, nemate neke značajnije šanse za preživljavanje. Sve se vrtjelo oko toga, svi su skakali po istoj šabloni, samo je trebalo malo izaći iz te kolotečine da bi se sve vidjelo kao jednu palanačku, seosku zabavu na kojoj postoje pozvani i nepozvani koje se izbaci u blato. Znala sam ponešto o licemjernoj europskoj političkoj korektnosti koja je postala izlika za sve neradnike, vucibatine, nemarne i nehajne filozofkinje lezbofeminističkog usmjerenja, roditelje bez ikakvog posla s četrnaestero djece u tipičnom švedskom predgrađu, fašistoidne fundamentaliste koji bi pak takve poubijali, nasilne prijatelje životinja, bijesne neomarksističke revolucionare; zatim izlika za silnu ljubav prema pripadnicima svih religija, a naročito onima koje su izvorno neeuropske, za pedofiliju u krugovima svete katoličke crkve i to da crkva ne nudi vjeru nego nešto što samo izvana sliči na vjeru. A ta je jebena politička korektnost postala tako idealno sredstvo za umrtvljenje svih koji iskaču iz tog kolosijeka. Kritika tog degeneričnog političkog konformizma nije bila prisutna u medijima jer su je oni upravo poticali, ali je postojala u suptilnijim ljudskim djelovanjima, naročito književnosti, pa bi povremeno poneki od tih književnika ipak naletio na oštru medijsku osudu, naročito ako bi se dirnuo u neki osinjak, posebno vođen nekim svojim pravedničkim bijesom. A ja sam ipak prevodila i znala sam dosta toga što je rečeno u tim knjigama, pa makar se rečeno nazivalo fikcijom. Bože, ponekad se u tom stanju osjećam kao Bardamu iz Célineova romana, bijesna, ogađena svijetom prosječnosti i totalne neprosvijećenosti, gluposti koja funkcionira samo po šabloni zadanoj tko zna kada i na koji način, a ja kao glupi kofer samo lutam od nemila do nedraga… Ne, ne, trebala sam samu sebe obuzdavati od takvih misli i otpustiti ih, ali to nije bilo lako. Postojale su, doduše, i glupe knjige, ali one su samo nastavak medijske kampanje koju su vodili servisi globaliziranog, demokratskog svijeta, a u kojoj su antagonisti, prizemnim i tradicijskim instinktima vođeni pokvarenjaci, nastojali očistiti svoje zemlje od protagonista, mahom dobrih, siromašnih i poštenih građana koji samo traže pravdu za sebe na bogatom i pokvarenom zapadu. Iskreno, sve sam to znala, i nije me bilo briga. Ili ovo laprdanje o direktnoj demokraciji, o nekakvim plenumima koji će zamijeniti korumpirani stari sustav, a u njemu će cvjetati drugarstvo… Ma svinjarija. Jedna svinjarija koju jednostavno nisam željela ni živjeti, ni komentirati, ni u njoj sudjelovati. Ovo u Hrvatskoj je bila priča u kojoj, osim korumpiranih političara, imamo lijene gramzive građane, a zbog toga ovdje gotovo da i nije postojao prostor za nevinost. Svi su bili umočeni u med, svi koji su imali prilike su drpali koliko su stigli i mogli, a da ni na tren nisu pomislili da će to netko kad-tad morati platiti. Zato me uopće nije bilo briga. Ja sam se trebala samo snaći u svojoj novonastaloj situaciji. Ja sam sada na dužem godišnjem odmoru. Radim kao noćna recepcionarka. Nezahtjevan, glup posao.

Često mi se tijekom postbračne krize pojavljivao jedan san o ruševnoj staroj zgradi u Rijeci. Sanjala sam ga nekoliko puta uzastopno i uvijek sam se htjela popeti po stubištu te zgrade. Djelovalo je kao da vani traje neki rat, sve je bilo jako zapušteno i bez drugih ljudi. Nekoliko sam puta sanjala i ljude koje sam poznavala i koji su umrli dosta davno, ali su se u snu činili kao dio moje svakodnevice. Nevjerojatno je to kako u snu ništa nije čudno. Ovo o važnosti snova rekao mi je terapeut. On je rekao da ih pažljivo pratim, da gledam kako mi tijelo i duša reagiraju na snove, da ih ne interpretiram po sanjaricama i babljim pričama, nego da ih pustim da odrade sami svoj posao jer snovi nikada ne lažu, već ukazuju na procese.

Moj je bivši muž također pričao o snovima, ali njega ne želim slušati, kao što ga nisam slušala ni onda.

Nedugo, a možda baš upravo i te noći kada sam ispratila Doru i Henrika, sanjala sam jedan jako čudan san.

Sanjala sam da sam na Kvarneru, ali taj Kvarner nije more nego čudesno toplo modro jezero, okruženo mediteranskim biljem. Bakina kuća, koja inače ne izgleda kao u mojem snu, nalazi se uz samo more, a do nje raste lijepa ruža koja ovaj put nema lista. Treba je iščupati. Baka s prozora viče da to ne radim jer ja to ne znam raditi. Da ću naučiti kada dođe vrijeme, a ono još nije došlo. Baka je i stvarno bila zapovjednik. Ona je uvijek naređivala, do svog samog kraja, mislim da je naređivala čak i onoga dana kada je umirala.

Odustajem od toga posla i spuštam se do mora. Ispred kuće je mali mandrać, a na njegovom je dnu fini pijesak. U pijesku žive ribe, za koje kažem da su pišmolji. Uhvatim ih nekom lopaticom i bacam na kopno. Pišmolji imaju miris na neku, ne znam kako bih to rekla, spermu. Tada mi se opet pojavljuje ona djevojka koja u snu neobično sliči na Doru. Ja je identificiram kao Doru. Ona se zatim skine skoro do gola, uđe u mandrać i počne sama vaditi te ribe iz pijeska.

San tu završava. Osjećala sam veliki nemir jer mi je san jasno davao do znanja neki seksualni sadržaj, ali ga ja nisam razumjela.

Seks. Da. To mi je počelo nedostajati. Interesantno kako mjesecima nisam mislila o njemu, uopće se nisam osjećala seksualno. Bila sam aseksualna. Mislim da sam u svojoj biti i sada takva, ali ovaj me san strašno uzbudio i tek kada sam svršila, osjećala sam se umireno. Nekada bih o tome pomislila strašno, kao životinja, ali sada sam se osjećala jednostavno lakše. Bolje. Smirenije. Bez ikakvog mišljenja i lijeka.

Morala sam o svojem novom poslu obavijestiti sestru.

„Noćna recepcionarka?“ nekako me začuđeno pogledala. „Mogla si me pitati nešto novca… Zar ti se radi takav posao? Jesi li ti normalna?“

„Zašto?“ odgovorim protupitanjem. Sestra me pozvala preko vikenda na njoke. Radila je fantastične njoke s gulašem od divljači. Opet isto jelo. To je jelo jednostavno pratilo svaki bitniji događaj. Možda nije bila kraljica kuhinje, ali je bila dostojna nasljednica mame i bake. One su bila vrhunske, ona je zaista dobra. Ja sam slaba zamjena. Ja glumim da tako dobro kuham. Volim kolače, znam ih i raditi dosta dobro, ali sestra je daleko bolja. Zato me veselio ovaj poziv na ručak.

„Jel’ ti znaš tko sve luta noću gradom? Pa ti si žena!“ sada je nastavljala sestra svoju litaniju.

„A kako misliš da bih mogla živjeti? Od čega?“ nije mi se svađalo, ali nije mi se sviđao ni njezin ton.

„Ne znam, nešto drugo, mogla si pričekati malo, mogla si…“

„Što sam mogla?“

„Ne znam, mogla si pričekati, Marija ide u penziju za godinu dana, imala bi 12 sati francuskog kod nas…“

„Ma daj, kad na vrbi rodi grožđe… U deset godina od faksa preko natječaja nisam dobila ni jedan poziv za razgovor u školi, šta ti je, kao da si zaboravila…“

„Ne znam, ne znam… brinem za tebe… Sama si, nemaš muškarca kraj sebe, mogla si me pitati nešto novca… Uzmi podstanarku!“

Njoki su bili izuzetno dobri, ni mekani ni pretvrdi, taman. Gulaš također, ukusan, mekan, s finim umakom. Uživala sam u jelu. Kao da se ovaj razgovor nije odvijao u vezi sa mnom, već kao da je prolazio negdje mimo, usput, kao da sam gledala sapunicu.

„Gledaj, pusti sve to, nema veze… ako mi bude što trebalo, pitat ću te…“

„Da, ali…“

„Nema ali, ovo sam odlučila“, nisam mogla sebi vjerovati što govorim.

„Kako ti drago“, sada je ona slijegala ramenima. „Možeš se javiti kada ti što zatreba…“

Najednom mi više nije bilo do jela. Uhvatila me neka mučnina, nisam znala je li vrtoglavica ili mučnina u želucu. Mučnina od svega. Cijelo tijelo kao da mi se torzijski izvilo i kao da je iz mene iscijeđen sav obrok. Jedva sam izdržala do kupaonice gdje sam povratila po svemu oko sebe.

„Baš si glupačica…“ govorila mi je sestra. „Ti si baš prava glupačica…“

Ležala sam na njezinom krevetu, a šogor i nećak su stajali iza. Kao da gledaju nekoga na samrti. Ne znam jesam li bila u nesvijesti jer mi je sve spojeno u bezvremenski slijed. Znam samo da sam vani vidjela zalazak, crveni, jarki, onakav kakav naši ljudi vole. Znala sam da je sada već predvečerje.

„Ne znam što ti je bilo, ali nije ti bilo od hrane“, sada kao da se branila sestra. „Ovo nije naškodilo nama pa nije ni tebi… Ti si baš prava glupačica…“

Gladila me po licu. Vjerojatno me i umila i oprala sve ono što sam povratila po kupaonici. Dala mi je sok na slamku. Nisam mogla popiti. A bila sam strašno žedna.

„Idem kući…“

„Ne ideš nikuda“, govorila je sestra.

„Ovo je sada moja politika. Dok ne budeš sigurna da si dobro.“

„Dobro sam“, krenula sam naglo ustati, ali noge su mi se posve neobjašnjivo odsjekle, kao da su dva želatinozna štapića.“Ne, očito nisam…“

„Čekaj, vrijeme je najbolji lijek za ovo stanje“, sada je mantrala sestra.

„Imaš pravo“, odgovorila sam, ali nisam bila sigurna jesam li išta više rekla ili sam samo mislila da sam rekla. Tada sam opet zapala u dubok san bez ikakvih snova.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.