Iščekivanje | Darija Žilić

DIJETE

 

Tko zna zašto dijete voli baš praščiće i patkicu? U rano jutro dijete je spremno uzeti slikovnicu i istući vuka. Djetetu bih rekla: “Nije stvarnost crno-bijela, nije vuk zlo i ne moraš ga tući svaki put nakon što si pojeo voćnu kašicu.” Nakon što je poljubilo praščiće i istuklo zločestog vuka dijete uzima plastelin i oblikuje malu lopticu. Nakon toga podiže se na prstiće i pleše svoj jutarnji ples – okreće se dok ne padne. Nakon toga odlazi do vrećice s lego-kockama. Razbacuje ih po podu i ubrzo ostavlja. Uzima zatim plastičnu patkicu i pokazuje rukom prema malom bazenu na balkonu, u kojem se ljeti kupa. Zima je i dijete ne odlazi u park. Čeznutljivo pogledava automobile kroz prozorsko staklo i maše bakinom papučom povremeno dozivajući mamu. Dijete voli piti vodu, jogurte, jesti juhu punu povrća. Dijete će biti zdravo, svi kažu. Ali ipak htjela bih uvjeriti dijete da ne tuče vuka. Vuk je već gotovo izblijedio od udaraca. U pjesmi pjesnika s njujorškom adresom ocu je na fotografiji glava umrljana crvenilom. Otac je nasilnik i nema glavu. Ipak, dječak iz pjesme boji se da će oponašati život oca, pa nakon dugo vremena briše crvenilo i traga za očevim crtama lica. “Praščići su slatki i bucmasti i pjevaju umilne pjesme, ali moraš li ih samo zato voljeti?” pitala bih dijete. Nekad mi se učini da bi me razumjelo. Možda su i djetetu već zamorni ti udarci u isto mjesto, ta predvidljivost. Sutra ću mu, kad pojede svoju voćnu kašicu, ispričati neku sasvim drugu priču.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.