Svanuće | Darija Žilić

NOĆAS

Noćas ću rano leći, u vrijeme kad ljudi
tek izlaze na ulicu, a majke djecu uspavljuju.
Noćas ću rano leći da bih sanjala opet isti
san: avione, piste, park blizu mog skloništa.
Noćas ću rano leći i probuditi se usred noći,
kada više nikog neće biti u sobi, hodniku,
gledat ću pauka kako plete mrežu u kutu
kreveta i bacit ću plahtu preko balkona, da upije
zvijezde koje padaju baš na nas, zlatne i blještave.
Noćas ću rano leći, čekati već na početku počinka svitanje.
Oko mene šutjet će stvari i ptice će kljucati
zrno koje je nebesko i mlačno, i gledat ću nebo kojim više
ne lete zmajevi i sva ta krilata bića koja je netko ugasio i
sad su tek tvar koja visi nad nama. U danima kad se čini
da nema pomaka, padne komadić i razbudi se svijest
kao otvorena latica. Noćas ću rano leći da vidim muku
onih koji kopaju rudu u rudnicima uma i sanjat ću avione
koji se na nebu, usred noći, pretvaraju u krilate zmajeve.
Točke se spajaju u jedno i nitko ih više ne može razdvojiti.