Svanuće | Darija Žilić

SVANUĆE

 

Nisam ničija žena i ne okrećem se.
U malu kutiju stavila sam tri velika straha
koji su nalik velikim naušnicama od srebra.
Pjesme, posvećene onom koji me ne voli,
stavila sam u veliki fajl, da ondje čekaju uredničku ruku.
Prije tri dana pala sam s bicikla, odletjela i u zraku uhvatila mandarinu.
Sada ležim i čekam svanuće u kojem ništa neće boljeti:
ni ruka, niti srce, niti velika kugla prošarana zlatnim nitima.
Svanuće u kojem obuvam smeđe cipele
i krećem prema vratima iza kojih nema ništa,
osim radnog stola.