Neparne ljubavi | Andrea Zlatar

I

Budi bez brige,
sve su to samo obične činjenice života,
činjenice jednoga običnog života,
bez biografije i bez projekcije.
Pusti, jutro je, bez htijenja i bez panike.
Kava, i budi mirna:
nitko noćas nije zakoračio u tvoj prostor.
Sve drugo je možda i bilo,
samo nikada nečija prisutnost.
Ti sama bila si druga, drugo i druga,
izmaknuta,
uvijek pored.
Tvoje nepotpuno i neprisebno uživanje,
sve drugo,
samo ne prisutnost,
izmaknuta sreća.
Ne dolaziš sama k sebi.
Budi mirna: šetnja te čeka,
cesta na suncu, ustajala voda.
čemu od toga pripada smijeh,
čemu tuga?

II

otvori pismo, istresi pismo do kraja, naći ćeš cvijet u cvatu, najmanji cvijet na svijetu, sebe u meni. ponovljeni motiv, uvijek ista nesreća: ona negdje pati. patila je oduvijek, vrlo je vesela, obožava žutu boju.
njena ptica je kos, njeno doba je noć, njen most je pont des arts.
jedna barka trule višnje, sonja, a zašto nismo tom barkom otplovili dok je još bilo vremena. eto, tek smo se upoznali a život se već pobrinuo da nas brižljivo razdvaja.
uvela sam te u citat, sonja. godine koje dolaze, njih smo unaprijed potrošile, znaš li to?
posljednjih mjeseci ona vodi ljubav s trideset godina starijim muškarcem.
nije to ona ja koju znam, nije to ona ja koju pamtiš. neke sličnosti još uvijek postoje. očajničke sklonosti prema usamljenoj cigareti, balkon-večeri-vermutu. balkon je ponovno i još uvijek žut.
zarazna žuta boja, njezin nezarazni unutarnji smijeh. ako nitko ne ulazi u njezinu unutrašnjost, kako ona živi?
nova ona jednako te voli, još malo unutarnjije, kao produljeni izraz na ljetnoj majici, kad se nagnem naprijed. nova ona ima dušu žene, i to je ono što ti mora pokazati. želim ti reći tko sam.
ista ti, s fotografija septembra 1982. godine. koji ti je tada bio rođendan? koja isprana haljina? moje klompe iz martićeve, smeđe, sada liče na tvoje i kloparaju po betonu. nema gume, nema ništa između duše i betona. s tim klompama-uspomenama u ruci sjećanja, sve bi ostalo došlo samo od sebe: zelinska uzvisina sa stablima i križevima, tvoj nagli smijeh, naše iznevjerene svakodnevice, obeznanjena i sasvim omekšala nagnuća prema drugačijem životu.
ona ima dvadeset i šest godina i sada zna da život nije projekt. to ne znači da nema budućnost, to samo znači da je život jači od nas.
više ništa nije ispred, i ničega možda neće biti ne budemo li znale.
u usporedbi s mojim projektom, dobila sam nedovoljan iz predmeta zvanog „ljubav“. ipak, moja će se djevojčica zvati sonja, pa makar naše fotografije ne budu više sličile našim licima.
animula, geneviève, genoveva, to sam ti htjela za rođendan poslati.
motiv žene s košutom, nosiš li još uvijek samterice od bijeloga uskog samta?
moja panika na tvoj dvadeset prvi rođendan. što smo tada znale o sebi?
ponovno: još uvijek pamtim zelinsku terasu, jesen 1981. i našu sasvim neoprostivu, gotovo bahatu sreću, otvorenost za sve. život je sada tu i saginjem glavu dolje, ponekad ga gledam u oči. tu beskrajnu nemogućnost koja počinje od sadašnjeg trenutka.
tako te jako volim. gdje ću te sresti?

III

sonja, moje prvo ime za nježnost: majka, prijateljica. ime za neostvareni dodir, nedovršeni pokret rukom. sada, kada se iz utrobe ponovno pruža prema gore taj hladan obris smrti, strah istegnut i napet kroz sve žile mojega tijela, ponovno kažem: sonja. prsti isprepleteni u grču, bez snage za prihvat, bez snage za oslon. koncentracija na bol, za drugoga u sebi više nema mjesta, niti snage za pogled prema van.
moja se pukotina svakim danom sve više otvara, svake noći kroz nju iscuri dio mene, i topline, i ljubavi. s njom, i ja sam načeta.
nezaštićena.
she wore blue velvet, da, i plave oči koje su drugi pamtili smeđima. ona je bila tu i sada je više nema: misli na engleskom, živi na engleskom, u noći, iza vjeđa sna, u neprekinutom disanju, u tijelu što je izdaje.
prije, dok je postojala budućnost ona je bila, ona je bila zaljubljena u mogućnost svojega života. bila je sigurna u tu mogućnost. upoznala je gore i upoznala je dolje. pobjegla je na drugi kraj svijeta da bi se srela s vlastitom smrtnošću.
sonja: drugo ime za rak.

IV

Prosinac svijenih ruku bdije nad našim glavama. U gnijezdima krošnje smrznuti znaci dana, skorena svjetlost bez dubine. Pomišljam na more. Nestvarne slike u kojima ima boja, topline, oblina a ne oštrih oblika što poznaju samo horizontalu i vertikalu. Tako sam podijelila i dane, samo muka i smiraj bez glasa. Ove zime čak nema niti obrisa. Samo plohe, tamnije i tamnije, pruge blata što su prekoračile granicu prema snijegu. Čemu se ipak nadam u ovome prosincu? Jednome pismu koje će značiti da, živa sam. Točki iskoraka, nečemu što će me odvesti u nutrinu, bljesku što najavljuje osjećaj ili snagu. Prestala sam htjeti, ali nema nezadovoljstva. Briga je nešto drugo. Potpuni dokaz odraslosti, bez ostatka neosvojenog vremena. Rijetko nazirem sebe od prije. Stopljenost sa stvarima, bilo kojim nizom radnji. Prepuštenost trajanju koje sve izjednačuje: i čekanje je jednako događaju. Zato dodiri poznaju samo sadašnjost. Zato tragovi nježnosti teško istrajavaju. Ovaj prosinac, mjesec bez okusa i mirisa, mjesec bez očiju. Ne čujem da me itko zove.
Sve stvari izgledaju drugačije. Poredak i važnost, sreća i nesreća. Nesreća. Snijeg koji se topi i ljeta koja se više ne broje.
U potpunom predavanju, jedno nisam prestala htjeti.
Molila sam druge da mole za Sonju.

V

sonja: prvi dan bez sonje.
sonja: zvona zvone u podne, kiša staložena i tamna, ne kao ona od jučer, ili od nedjelje do danas, svjetlija i blaža. sve su to bili rituali odlaska, početak travnja, vrućica, bolnica, kraj. još nikoga nisam nazvala, nikome rekla, tako da je njezina smrt zasada samo moja. samo to,
isuse, nigdje nemam njezinih stvari, dvije majice, bijelu i svijetloplavu, jedne dokoljenke, tamnožute. treća majica, gdje sam je ostavila, ona tamnoplava, gdje je?

VI

nakon sonje
sve je moguće
nakon sonje
svaka smrt
svaka smrt je moguća
svaka bol
i nisam na to pripremljena
znaci od jednog jutra
tamni madež na bedru
glavobolja koja pokazuje upornost
izdajnički bolovi u donjem dijelu trbuha
da, sve je već tu
sve je moguće
svaka moja i njezina smrt