Neparne ljubavi | Andrea Zlatar
beskonačno ću te odšutjeti. odšutjet ću i ono što
zajednički pamtimo. izvukoh te iz slučajnosti
susreta. mrzim te sijeda koso,
prste bih ti provukla, sijeda koso, zelena jakno.
vani plava noć, sve nevažne, neizbježne
nepažljivosti našeg ponašanja. jedna dijagonala
koja možda sve to veže. tko nam to crta život?
tako je moje sve ovo čega nema.
a tvoji su obrazi takva samoća.
Sadržaj
POČETAKpoznajem ovu kuću i dobro je sve
prostrana je naša soba
Bog je svijet razasuo kao naramak drva
previsoko stojiš da bismo se mogli igrati
Voće (I)
Voće (II)
pitao si jučer zašto te prestajem voljeti
In memoriam: Preimenovanje
Nebo
Upitnik
CIKLUS ČUDNOG PRIJATELJSTVA
Pisati o sreći
Slijed slike
beskonačno ću te odšutjeti
ne ozdraviti, ako se to može
Nedovršena, na francuski način
hodali smo mimo svijeta
ima dana koji su kao otoci
USUDILA SAM SE
Bože, učinio si to sa mnom tako nježno, neprimjetno i savršeno
sve sam ti htjela dati
Nebozemci
Quis hic locus, quae regio, quae mundi plaga?
ti znaš ono mjesto, moj vrat, dio gdje počinje rasti kosa
Pismo
Odlazak
Bivša
Strach-touha (I)
(II)
Neotposlana razglednica s južnih Alpa
I ovaj dan
dolazim ne dolazim i nema me više
sakupljaju se čekanja, zbrajaju nesanice
SONJA
*
GLEDANJE SEBE
gledala je svoje ruke, prste, nokte
Slika u vodi
Od čega živim
Što je ona ostavila za sobom, iza sebe
Samoprojekcija
Pokušaji
Lisboa 48 h
Kad je otišla
Gledanje sebe
Impresum
