Neparne ljubavi | Andrea Zlatar
hodali smo mimo svijeta.
da li nas je to slučaj nagradio? ne znam.
u hodniku, u liftu, ništa nisi vidio.
neravnoteža tijela. okrenula sam leđa.
primjećuješ i šutiš. sada zbilja nemaš
kamo gledati. prozirna, nesretna, nejasna,
jutarnja strah-samoća. zašto nisi rekao
samo tjeskoba? ili zabrinutost, briga, riječi
koje obično posuđujemo od roditelja. čujem tebe i
nešto drugo. od naših osluhnutih prisutnosti
ne nastade sreća. ali o tome pitaj Chara.
i snijeg je tek polusnijeg u mojim osjetilima.
polu-ja. odskliznula sam se.
zaboravila reći: odgodi jutro. bez mojeg pristanka
na ustajanje, bez boje na obrazima.
samo su zapešća bijela. samo sam se ja okrenula.
pokleknula prema. kroz moje ruke košulja je propala,
jasno se ocrtao rub, umiješala se u tlo,
pretvorila u prostor. mene je u upitnik pretvorila.
Sadržaj
POČETAKpoznajem ovu kuću i dobro je sve
prostrana je naša soba
Bog je svijet razasuo kao naramak drva
previsoko stojiš da bismo se mogli igrati
Voće (I)
Voće (II)
pitao si jučer zašto te prestajem voljeti
In memoriam: Preimenovanje
Nebo
Upitnik
CIKLUS ČUDNOG PRIJATELJSTVA
Pisati o sreći
Slijed slike
beskonačno ću te odšutjeti
ne ozdraviti, ako se to može
Nedovršena, na francuski način
hodali smo mimo svijeta
ima dana koji su kao otoci
USUDILA SAM SE
Bože, učinio si to sa mnom tako nježno, neprimjetno i savršeno
sve sam ti htjela dati
Nebozemci
Quis hic locus, quae regio, quae mundi plaga?
ti znaš ono mjesto, moj vrat, dio gdje počinje rasti kosa
Pismo
Odlazak
Bivša
Strach-touha (I)
(II)
Neotposlana razglednica s južnih Alpa
I ovaj dan
dolazim ne dolazim i nema me više
sakupljaju se čekanja, zbrajaju nesanice
SONJA
*
GLEDANJE SEBE
gledala je svoje ruke, prste, nokte
Slika u vodi
Od čega živim
Što je ona ostavila za sobom, iza sebe
Samoprojekcija
Pokušaji
Lisboa 48 h
Kad je otišla
Gledanje sebe
Impresum