Neparne ljubavi | Andrea Zlatar

hodali smo mimo svijeta.
da li nas je to slučaj nagradio? ne znam.
u hodniku, u liftu, ništa nisi vidio.
neravnoteža tijela. okrenula sam leđa.
primjećuješ i šutiš. sada zbilja nemaš
kamo gledati. prozirna, nesretna, nejasna,
jutarnja strah-samoća. zašto nisi rekao
samo tjeskoba? ili zabrinutost, briga, riječi
koje obično posuđujemo od roditelja. čujem tebe i
nešto drugo. od naših osluhnutih prisutnosti
ne nastade sreća. ali o tome pitaj Chara.
i snijeg je tek polusnijeg u mojim osjetilima.
polu-ja. odskliznula sam se.
zaboravila reći: odgodi jutro. bez mojeg pristanka
na ustajanje, bez boje na obrazima.
samo su zapešća bijela. samo sam se ja okrenula.
pokleknula prema. kroz moje ruke košulja je propala,
jasno se ocrtao rub, umiješala se u tlo,
pretvorila u prostor. mene je u upitnik pretvorila.