Neparne ljubavi | Andrea Zlatar

LISBOA 48 h

izgubila sam navike samoće, zaboravila pravila
kako se živi samotnički život.
eto, ne znam više u restoranu jesti sama,
ne znam izabrati stol, da li treba gledati prema zidu, biti
leđima okrenut svima, ili pokušati gledati kroz vrata,
htjeti kroz taj nejasni procijep u svijet, van.
ne znam više kako se ujutro
spava u beskonačnost, kako se u samoposluživanju
kupuje hrana za jednu osobu i slučajne goste,
kako se navečer sprema postelja
za sebe. taj užas kratkoga hotelskog boravka u
nepoznatom gradu, tako kratko da se ništa ne može posvojiti
dovoljno dugačko da odmah
osjetiš samoću. upisujem nizove brojki
u taj nastrani telefonski aparat koji me istovremeno
približava i udaljava. javljaju se redom nepoznati
glasovi, jedan francuski, jedan srpski,
obavještavaju me o nepostojećim brojevima
i daju neupotrebljiva uputstva. greška na mreži,
greška u meni.
promatram sa zavišću opuštene grupe turista,
među njima izdvajam samostalne pojedince,
spretne u očitavanju gradskih mapa, marljive
u ispunjavanju dnevno zadanih obaveza. katedrala,
dvorac, toranj, muzej, trg, most, rijeka, obala, tramvaj,
turizam.
zašto me tako nerviraju historijski spomenici?
zajednički smo nemoćni i bespomoćni
taj nepoznati grad i ja, ne može mi on
ništa pomoći. odrađujem svoju samoću,
kupujem knjige na nepoznatim jezicima,
tražim uporišta. razglednica koju ću
poslije pokazivati (gdje sam bila!), kupnja poklona koji
boravak čini smislenim, još jedan telefonski poziv.
nula-nula-tri-osam-pet-dva-nula-sedam-pet-jedan-nula-
devet-sedam. pozivanje, spajanje, čekanje, šutnja.
ispočetka. nula-nula-tri…