Neparne ljubavi | Andrea Zlatar

NEBOZEMCI

Nebozemci – kako oni dišu?
Na škrge, na pluća, na dušu.
Dišu li uopće? Da li plaču?
Plaču na suhu, žive na suho,
zrak kao ugasla vatra, zemlja bez vode.
Ne trebaju im ni maske, ni dihalice,
ne trebaju im niti peraje, podvodna oprema.
Ponekad: vjetar u očima, pijesak u kosi.
Ponekad: sunčane naočale.
Čini se da znaju letjeti – ravno prema suncu.
Ravno u nebo. Bez krila, bez Ikara, bez pada.
Nebozemci: okrugli ili uglati, dugački ili kratki?
Kako hodaju? Ne znam. Kako onda?
Čini se – na rukama. Oni koji hodaju na rukama
imaju pod sobom nebo kako ponor.
Tako je kod Büchnera pročitao Celan. A ti mi kažeš:
čovjek je nebozemac, on živi dolje i gleda gore.
Ne razumijem, ti nebozemci o kojima pričaš,
ti nebozemci u tvojoj glavi, dotiču li se oni zemlje?
Dubiti na glavi, biti letačem u bezračnom prostoru,
bez neba, bez dna.