Neparne ljubavi | Andrea Zlatar

ODLAZAK

 

A onda je došlo to: posljednje jutro i posljednja noć, posljednji komad dvopeka razlomljen i razmočen u čaju,  talog od vina, neopran, gorak, talog tebe na mojoj koži, sasušen dodir, toplina koju nije moguće ponijeti na put. Pa nespretni pozdravi bez pogleda, dok zatvaram torbu, i onda glasno, najglasnije pitanje: kad ćemo se naučiti rastajati? Preda mnom plačeš i kažeš vidiš da nam sve bolje ide. Plačeš preda mnom i puštaš da te gledam i ne puštajući me – puštaš da idem, bez glasa, bez ičega, u nigdje. U to vruće poslijepodne, u te narančaste autobuse s poluotvorenim vratima. Sve ostaje iza mojih leđa i okrećem se tek kad je već prekasno, kad te ne mogu razaznati od grana, kad ti od zrikavaca i prolaznika ne čujem više glas. Od moje izgubljenosti, od svega onoga što sam ti pokušavala reći. Znaš, ovo je ljeto bilo s više vjetra. I Kalamotu smo dosegli, nju odgađanu i sada dodirnutu. Imam sat od jednog kapetana, govorim sama sebi, gledajući ruku koja mi drhti i stavlja torbu na stepenice autobusa, pa na stepenice broda, na sav taj put koji ne vodi u nebo. Satima poslije još uvijek vidim Kalamotu, sasvim stvarnu. Stjenovitiju, dublju. Nježnu.