Ah, ludnica
[proza]
prvo izdanje [digitalizacija]
knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada zagreba i ministarstva kulture republike hrvatske
Zbirka kraćih proza Ah, ludnica hrvatske spisateljice Sanje Pilić, što ju je objavio Globus iz Zagreba, provokativna je iz više razloga. Na stanovit način ona se uklapa u postojeće konvencije, budući da svojom konciznošću i te kako korespondira s “brzopoteznim” zahtjevima današnjeg vremena. U tridesetak proza objedinjenih u ovoj knjizi, Sanja Pilić udovoljila je temeljnim postulatima kratke priče (short story). Tu konstataciju moguće je provjeriti u vještini organiziranja fabule – koja je samo prividno jednostavna i jednoznačna – sugestivnom jeziku te sposobnosti da se na relativno malom prostoru ostvare maksimalni efekti.
Kratka priča je čedo novijeg doba čija je popularnost osobito porasla s razvojem štampe i masovnih medija. U tom smislu Sanja Pilić pristaje na odgovarajuće zakonitosti, ali nije ni u kom slučaju “trendovski” pisac. Sanjine su priče izrazito urbane provenijencije, no u njima (začudo!) nema ni traga napadnom feminističkom burgijanju ili pak želje da se frivolnim sadržajima i površnim kolokvijalnim jezikom dodvori publici.
Protagonisti knjige Ah, ludnica naslovljene tako po istoimenoj priči, svojevrsni su autsajderi i čudaci koji teško dosežu željene horizonte. Parafrazirajući Sanjine riječi, reklo bi se da su to vječiti marginalci koji egzistiraju kao krtice, kopajući tunele što će ih odvesti još dublje u njihovu nigdinu. Autsajderstvo takvih ličnosti (sjetite se lucidnog Hansa Mayera) može biti uvjetovano socijalnim statusom, ali je u ovom slučaju determinirano intelektualnim stavom, odnosno odabranom pozicijom Sanjinih knjiških protagonista.
Čitalac otkriva paletu najrazličitijih likova i bizarnih sudbina: sporedne glumce, oskvrnute djevojčice, starce, luđake, muzičare. I, dakako, zanosne ljubavnike koji su svoje obitavalište pretvorili u čaroban staklenik u kojem će toplinu intimnih osjećaja pokušati očuvati od izvanjskih oluja. Marcel Marien odredio je taj svijet metaforom “likovi s krme”, a Sanja ih je prozvala “ljudi na autoputu”. To su oni (ne)sretnici čija sudbina ovisi o hirovima agresivnih vozača i sposobnosti da se snađu na krvavim raskršćima vlastite egzistencije.
Priče zagrebačke spisateljice upečatljivo su literarno svjedočanstvo o fatalnom “poroku” osamljenosti koji, kako ona duhovito primjećuje, izbjegavamo samo u trenucima velikih nesreća i sportskih okupljanja. Gluhonijema djevojčica iz priče “Pavao i violončelo” ne čuje kakve zvuke proizvodi gudalo, iako i ona posjeduje unutrašnje žice koje “treba znati ugoditi”. Između te djevojčice i neke druge, koja ne nalazi odgovor na vlastita traženja, kao da ne postoji bitnih razlika.
Inzistirajući na svoj način na efektu začudnosti, govoreći o ljubavi i smrti, starenju i samoći, Sanja Pilić stvorila je knjiški univerzum u kojem ludnica nije samo teatralizirana slika postojećeg svijeta. Ona je zapravo bijeg pred svijetom u kojem je ljudsko biće osuđeno na strah i nepovratnu samoću.
Zdravko Zima