Zakočeni čarobnjak

How will you use the things that grow in your network of death?
Gravity’s Rainbow

Nova, neočekivana, ekstremna, uzbudljiva ili barem neuobičajena situacija nerijetko će nas zateći, ostaviti bez teksta. Svladavanje novog iskustva zahtijevat će pronalaženje novog načina izražavanja iskustva, drugim riječima: kreativnost u uporabi jezika. Oneobičavanje koje čitamo u pjesničkim idiolektima upravo je, kako je to pokazao dvadesetgodišnji Šklovski uskrsnuvši riječ za modernog čitatelja, takvo naprezanje tkiva jezika da izrazi nešto za što do tada nije bio pronađen odgovarajući izraz. Svaka je poetska praksa iskopavanje značenja ispod naslaga prašine svakodnevnoga i upravo je time suprotstavljena praksi laži bezbolne razmjene riječi za stvari prilikom kupovine rabljenih iskustava i preprodaje obrazaca ponašanja. Riječ je o kovanju oruđa za ponovno uspostavljanje odnosa s takozvanom stvarnošću doživljenoga. Danas, međutim, kada je jedina stvarnost u koju se vjeruje ona koju konzumiramo putem televizijskog ekrana, ona koju u svakom trenutku možemo isključiti, takav napor, čini se, još malo koga zanima. U poeziju se više ne vjeruje.

Objavljujući svoju četvrtu knjigu pjesama, Branko Maleš očigledno ne pristaje na takav pomalo popularni stav, iako je iz naslova njegove prethodne zbirke jasno da pjesnika doživljava kao metafizičkog zabavljača. U tu zbirku, Placebo, nije bila uvrštena pjesma objavljena 1990. u časopisu Quorum:

bojim se nešto
napisati
tko čita taj
krade
ako je to neka vrsta
težeg zločina –
pristajem!
ako nije,
zašto bih se izvrgavao
ruglu
poštenja?

U njoj je, gotovo manifestno, izrečena ambicija da se pismom/pjesmom djeluje u društvenom kontekstu. Ironičan ton ne znači da se od te nakane odustalo, već da je pjesnik svjestan njezine uzaludnosti, dodatno naglašene dvosmislenim dvostihom tko čita taj/krade, te kontradikcijama i neodlučnostima od kojih se pjesma sastoji. Pjesnik se izvrgava ruglu upravo stoga jer se ne boji pisati, a to naravno znači misliti, drugačije. Problem je u tome što je to danas nevažno. Pjesnik je tek jedan od mnogobrojnih anakronih bolesnika i kao takav jednako bezopasan kao i zona odakle krade, tj. čitava književna tradicija.

Nije stoga čudno što se Maleš u ovoj zbirci odlučuje progovoriti diskursom shizofrenika. Prividna nekoherentnost i alogičnost u komunikaciji kod te je bolesti, kako je poznato, zapravo posljedica nepoznavanja bolesnikove privatne logike, njegova privatnog jezika.

No, poznato je i to da nijedan jezik nije u pravom smislu riječi privatan. Potpuno odsustvo komunikacije, šutnja, postiže se samo u smrti. Govori jezik, a ne čovjek, što znači da je jeziku nemoguće oduzeti smisao. Druga je stvar što smisao nije pretjerano  poslušna životinja, te često  odluta bez pitanja, a rijetko se odaziva kad ga dozivamo. Uglavnom ga nema, osobito tu gdje ga mi trebamo.

Za simulaciju shizofrenog diskursa Malešu su kao idejno-tematska podloga, te primjereno tome i kao izvor motivskih grozdova, poslužila neka antropološka istraživanja Lévi-Straussa i Geze Roheima, a uočava se i sklonost određenim izvodima Jacquesa Attalija, Gilberta Duranda… Uglavnom, izgnan iz prvog svijeta majčine utrobe bolesnik se našao u neprijateljskom svijetu u kojem je ugrožen i izgubljen. Njegova je obrambena reakcija infantilni narcizam i egoistična, anarhoidna agresivnost.

Osnovni je uzrok ugroženosti nemogućnost da se nađe (pra)početak:

Ja uvijek počinjem od 9. rečenice!

Prema Sloterdijku, drugog načina i nema:

Ako započnemo pripovijedati o sebi, zasigurno nismo započeli na početku, već na nekom kasnijem umetku… Jer kad započne jezik, bitak je već tu; ako želimo započeti s bitkom, padamo u crnu rupu nijemosti.

Započevši, dakle, usred priče, Maleš nastoji saznati što se prije zbilo, odakle dolazi. To mu, dakako, ne uspijeva jer ne vlada jezikom niti toliko da sazna gdje je. Samodopadljivom gestom djetinjastog prezira autor proglašava da ga to i ne zanima:

mrzim povijest
jer tamo ima puno nejasne
tučnjave

a on se ne voli tući, premda je najjači. Preko antropološke matrice, koristeći vješto montirane djeliće govora svakodnevice koje organizira u stihove prema govornom ritmu, ali i prema potrebi naglašavanja nijansi značenja, Maleš povezuje svoje simulirane bolesničke ispovijesti s psihoanalitičkog kauča s problemom poezije – jezikom. Kako izreći ono za što svakodnevni jezični aparat nema riječi? Istodobno, maska shizofrenika omogućuje mu i nedužnost pri izricanju riječi koje je pretjerana (zlo)upotreba ispraznila od bilo kakvog značenja. Omogućuje mu i progovaranje o velikim temama na izravan mali način:

volio bih pomagati ljudima.

Napisati to danas, znači biti svjestan opasnosti čitanja samo u ironičnom ključu. Maleš to, naprotiv, misli doslovno i naivno kako je izrečeno.

Bolesnik je, dakako, onaj drugi, onaj koji nije normalan, koji nije kao mi. Bolest, osobito mentalna, nagriza idilu, podsjećajući na nemoć, kratkotrajnost, uzaludnost, beznačajnost, smrt. Bolest ogoljuje postupak življenja: polagano otjecanje vremena bez ikakva dubljeg smisla, sporo raspadanje. Agonija u izvornom i današnjem značenju:

u bolesti nema jeftinih hitova.

U rizik se ulazi ne svojom voljom, bez mogućnosti povlačenja. Ulog je, vrlo jednostavno, sve. Zato je svaki teško izboreni djelić smisla dragocjen. Polazište za upotrebu shizofrenog bolesnika kao pogodne metafore snalaženja u jeziku svijeta naći ćemo u Roheima:

Bolesnik se osjećao izgubljenim u svijetu isto onako kao što su se riječi gubile u njemu. To jest, on je samoga sebe poistovjećivao s riječima.

Ništa mu drugo nije ni preostalo. Kao i pjesniku, ostala mu je samo njegova uzaludna komunikacija sa svijetom koji ga je izopćio. Da bi se moglo čuti, treba slušati. Da bi se moglo liječiti, treba vjerovati. Na vezu magije i psihoanalize ukazivali su i Freud i Lévi-Strauss i Roheim, a Maleš to koristi kako bi ukazao na važnost povjerenja u čarobnjaka za uspjeh magije (riječi). Budući da se danas povjerenje iskazuje nekim drugim oblicima čarobnjaštva, pjesnik je, kao čarobnjak koji je izgubio moć, sve sličniji bolesniku. Magijski elementi vode, dakako, do religijskih, a pozornica na koju Maleš uvodi svoje poetske bolesnike jest svijet bez Boga. Svijet koji više nema sjećanja ni povijesti, koji živi prazno sada. U njemu, naravno, svatko može izmisliti odgovor na bilo koje pitanje. Sve je dopušteno:

prije/prije svega/imao sam u ustima/sve što mi padne/napamet

Sjetiti se početka nije moguće bez Boga, zato se traži brdašce. Deminutiv ukazuje na svijest o ljudskoj mjeri i na traženje religijskog odnosa koji je živ, a ne institucija ili običaj. Zato ga se i zaziva familijarno:

kad će bog?

Svi su komunikacijski obrasci toliko izlizani da se boja izvornog značenja više uopće ne vidi te je jedino takav kratak spoj u stanju zaiskriti prisjećanjem na stvarni sadržaj izrečen oga. Heidegger je 1966. u svom posljednjem intervjuu rekao:

Ostaje nam jedina mogućnost da se u mišljenju i pjevanju priredi spremnost za pojavu boga ili za odsutnost boga u propasti, da propadnemo u suočenju s odsutnim bogom.

Blokirani čarobnjak koji svojim shizofrenim monolozima o neprestanim mijenama  identiteta i stalnim spominjanjem hrane koja ga veže sa svijetom nastoji obnoviti davno izgubljeno povjerenje u magičnu moć i ulogu riječi, takav defektni čarobnjak Malešov je pokušaj pripreme za problem. Duhovitost koja  je autorove pjesme uvijek izdvajala iz „jezično iskusnog“ mnoštva i približavala ga Slamnigu ili kasnijem Dragojeviću može zavarati i navesti na  isključivo ironična i dekonstrukcijska čitanja, no Maleš piše poeziju a ne materijal za teorijsku autopsiju. Dobru je pjesmu moguće napisati samo usprkos, nikako zbog korištenja nove, eksperimentalne forme. Prethodnica za kojom ne dolazi glavnina snaga osuđena je na poraz. La creación poética se inicia como violencia sobre el lenguaje, piše Octavio Paz. No, nasiljem nad jezikom poezija nikako ne završava jer bi inače svako dijete, mucavac ili luđak bili pjesnicima.

Tomislav Brlek